Mnogo ljudi misli da je novac najvažniji i da nam on može riješiti sve probleme međutim to nije istina a to se može vidjeti i iz naše današnje priče kada je jedna životinja spasila život čovjeku.
Moj sin, Dragan, došao je iz Beograda s novcem i oštrim riječima, rekao je da Soko samo jede i da je vrijeme da mu pružim karijeru mesara. Promatrao sam crte lica konja i zaključio da neće doživjeti moj život. To ga je uznemirilo više nego što sam očekivao. U svom bijesu, odvezao se u grad svojim Jeepom, unatoč saznanju da je vani već najveće snježne padaline sezone. Pokušao sam ga odgovoriti, ali nije htio slušati, rekao je da je tehnologija važnija od snijega. Te večeri, planina je beskrajno demonstrirala svoju nečovječnost.
U oštrom zavoju, Jeep se zaustavio u provaliji, a informacija je kasnije stigla do mene. Traktori se nisu mogli pokrenuti, a ljudi su predviđali da će spasioci imati poteškoća doći do područja zbog ruševina. Jedina opcija koja mi je preostala bila je da sam donesem odluku. Odmah sam osjetio nešto teže i hladnije u prsima, kao da me sama planina promatra i pita što da radim. Nedostajalo mi je potrebnog vremena za razmišljanje, svaka minuta mogla je biti razlika između života i smrti. Međutim, kuća je bila mirna, vjetar je hujao oko zidova, noseći snijeg sa sobom, kao da prekriva svaki trag. Pogledao sam građevinu i otkrio da je odgovor uvijek prisutan.
Sokol je zadržao prisebnost, kao da vjeruje da ovo nije tipično za noć. Nije drhtao dok sam ga punio streljivom, unatoč činjenici da su mi ruke bile prekrivene hladnoćom i užasom. Promatrao me je tim staračkim, mudrim očima, ne pokazujući ikakav znak umora ili prkosa. U tom pogledu, snaga je bila veća od svih strojeva koji su zakazali tijekom te noći. Nastavili smo s lakoćom, jer je bilo nemoguće ići brže, a nisam ga htio pritisnuti. Snijeg je bio otprilike moje visine, a vjetar mi je šibao lice i dovodio do toga da suze teku same od sebe. Svaki korak bio je bitka, ali Sokol nije stao.
- Hodao je čvrstog uma, kao da je točno znao gdje će, a gdje neće stati. Put kojim smo putovali bio je gotovo neprimjetan, gotovo čist od tame i bijelog prostora. Nekoliko puta sam razmišljao o povratku, jer sam mislio da mi snaga slabi. Međutim, razmišljao bih o Draganovoj ljutnji, njegovim izjavama i shvatio bih da sada nitko nije nužno u pravu. Najznačajniji aspekt bio je to što sam ga locirao. Kako smo se približavali vrhu, čuo sam tih zvuk koji mi je zaledio krv.
Bio je to glas mog dječaka, hrapav i nepovezan, ali ipak čujan. Sokol se tada zaustavio, spustio glavu i pokušao pronaći čvrsto tlo. Činilo se kao da je prepoznao da bi jedna pogreška mogla biti propast svih nas. Džip je bio ograničen drvećem i djelomično prekriven snijegom. Dragan je bio ozlijeđen, ali je mogao komunicirati, bio je potpuno blijed i ozlijeđen. Kad me pozdravio, oči su mu odavale i patnju i sramotu, a osim toga, imao je suze u očima. U tom smislu, primijetio sam da je shvatio ono što mu nisam mogao objasniti riječima. Prišao sam mu polako i rekao mu da ne govori kako ne bih trošio energiju.
Skinuo sam kaput i pokrio ga najbolje što sam mogao dok je još padao snijeg. Očekivao sam da će ga biti teško izvući samog, ali naša jedina nada bio je Falcon. Zavezao sam konopac i nadao se da naša vjera u naše sposobnosti neće dovesti do neuspjeha. Sokov prvi povlačenje bilo je oklijevajući, kao da testira težinu. Drugi put kad je kopao dalje, kopita su mu se pričvrstila za snijeg. Treći put je upotrijebio istu snagu koju može posjedovati samo sposobno biće.
Vozilo se dovoljno pomicalo da pustim Dragana da ode. Povratak je bio još teži, jer sam sa sobom nosio teret straha i odgovornosti. Dragan se naslonio na mene, a Soko je hodao ispred nas, što je dovelo do mećave. Nedostajao mi je osjet u nogama ili rukama, ali i dalje mi je nedostajala sposobnost da se zaustavim. Svaki korak bio je obećanje da ćemo se vratiti kući. Kad smo konačno ugledali svjetla kuće, koljena su mi klecnula od utjehe. Prevezli smo Dragona na brod i pokušali održati njegovu temperaturu. Nakon toga, shvatio sam koliko sam blizu da sve izgubim.
Soko je bio okrenut prema samoj kući, također prekrivenoj snijegom, ali i dalje spokojan. Dragan me dugo gledao, nakon čega je progovorio. Nakon što je pogledao prema građevini, tihim glasom je rekao da nije u pravu. Priznao je da misli da vrijednost prvenstveno proizlazi iz novca i brzine, a ne iz srca i strpljenja. Te su riječi bile teže od snijega, ali su mi dale i topliji odgovor od vatre. Sljedećeg dana, mećava je prestala, ali je tišina ostala. Dragon je prišao Soku i, bez potrebe da išta raspravlja ili postavlja pitanja, izmasirao mu vrat. Izjavio je da jamči da konj neće ponovno biti procijenjen kao beskoristan.
Taj trenutak bio je posvećen njemu i vjerovala sam da se u njegovom životu dogodio značajan događaj koji će ga zauvijek promijeniti. Sljedeći dani bili su mirniji, ali ipak drugačiji. Soko sada ima novog stalnog partnera, najbolju hranu i njegu koju je do sada primio. Dragan je odlučio provoditi više vremena u selu, slušajući i učeći od mještana, bez žurbe. Činilo se kao da je naučio hodati sporije, ali s većim stupnjem samopouzdanja. Shvatila sam da se neke lekcije izvlače iz razgovora, ali druge se stječu kroz svakodnevnu šetnju po vlastitom prostoru. Te noći priroda je bila sudac, a stariji konj poslužio je kao spasitelj. Svaki put kad pada snijeg, razmišljam o onome što se čini nemoćnim, ali što je često najveća sila.
