Danas govorimo o glumcu iz Bosne i Hercegovine Jovi Maksiću čija je životna priča fascinantna. Nakon niza uspona i padova danas je svjestan koje su prave vrijednosti u životu.
Život Jove Maksića ne može se opisati kroz nekoliko uloga ili počasti koje je primio, jer njegova priča počinje daleko od svjetla reflektora, u skromnom selu Plavno smještenom u podnožju Dinare, gdje su dani spori, a život se uči kroz naporan rad, prirodu i obiteljske vrijednosti. Okruženje u kojem je odrastao imalo je značajan utjecaj na njegov karakter prije nego što je počeo razmišljati o glumi.
Mladić koji je odrastao na livadi, uz životinje, a uz to je pomagao roditeljima i, što je najvažnije, provodio vrijeme bez ikakvih značajnih ciljeva, dao mu je ono što će kasnije smatrati svojom najvećom imovinom: čvrste temelje i osjećaj pripadnosti. Oni iz tog kraja pamte ga kao tiho, znatiželjno dijete koje je moglo satima promatrati svijet oko sebe, a da nikada ne dovede u pitanje činjenicu da će to znatiželjno ponašanje jednog dana postati umjetnost. Sa 14 godina napustio je selo i otputovao u Knin na studij. To je bio značajan skok za mladića iz male zajednice.
Grad mu je pružio nove prijatelje, nove odgovornosti i prvu značajnu ljubav u životu. Tijekom tih godina, život mu se činio jednostavnim: škola, mlade nade i vjera da mu je budućnost dostupna. Međutim, početak devedesetih oštro se suprotstavlja toj istini. Rat stvara udaljenost među ljudima, briše planove i ostavlja ostatke ozljeda koje nisu vidljive izvana.
- Ljubav od koje je očekivao cijeli život postala je linija koja je preko noći postala barijere, a Jovo se sada suočava sa zabludom koju nijedan drugi mladić nikada ne bi trebao razumjeti. Međutim, u mraku mu još uvijek nedostaje vjere da će se putevi jednog dana vratiti. Prema pisanju lokalnih medija poput RTS-a, koji su često raspravljali o značajnim trenucima njegova života u raznim prilikama, ratne godine bile su trenutak kada je odlučio ustrajati u svojoj ljubavi prema filmu, unatoč okolnostima.
Nakon svih neuspjeha, sudbina ima izvanredan preokret koji se događa godinama kasnije, ne neočekivano, ponovno susreće ljubav svoje mladosti, ovaj put u Banja Luci. Taj razgovor nije bio samo emotivan, već i značajan. Započinju zajednički život, stvaraju obitelj i vraćaju izgubljenu vjeru u budućnost. Rođenje kćeri Isidore 1997. godine, a zatim i sina Rastoka nekoliko godina kasnije, promijenilo je svrhu njegovog života. Obitelj postaje njegov pomagač, ali i tihi doprinos svakom uspjehu.
Međutim, put do glume nije bio nimalo jednostavan. Studij na Odsjeku za dramske umjetnosti doveo je do novog razočaranja: talent i trud nisu uvijek dovoljni za preživljavanje. Da bi preživio, radio je u građevinarstvu, kombinirajući beton i prihvaćajući zahtjevne fizičke poslove, dok su njegova očekivanja od kazališta bila strpljiva svog vremena. Često spominje ovo razdoblje kao razdoblje od najveće važnosti u svom životu, jer mu je usadilo strpljenje i poniznost.
Rad za mikserom i na pozornici bili su dio istog puta za njega, jer je u oba slučaja vjerovao da ništa ne može doći bez predanosti. Gluma nije bila bijeg od stvarnog svijeta, već način da se s njim nastavi na druge načine. S vremenom su pozicije dolazile polako, ali sigurno. Publika ga prepoznaje po dramatičnim, emotivnim likovima koje ima u filmovima i u projektima koji imaju značajan utjecaj na domaću kulturnu scenu. To je posebno vrijedno pažnje. Međutim, nikada nije odustao od svog stava prema životnom uspjehu. Nagrade i popularnost nisu bile njegov cilj, već nusprodukt njegovog truda, zadržao je istu osobnost iz Plavna koja je cijenila jednostavne stvari.
Tijekom intervjua obično navodi da mu je najveće postignuće očuvanje obitelji i ugleda. Domaći mediji poput Politike i Blica primijetili su da je Maksićev jedini interes bila gluma i da se zato razlikovao od drugih glumaca. Njegova karijera tekla je mirno i stabilno, paralelno sa životom njegove obitelji u Beogradu, gdje je i dalje pokušavao pronaći skladnu ravnotežu između pozornice i svakodnevnog života. Život u glavnom gradu predstavljao je nove izazove, ali i odgovornost za očuvanje vlastite originalnosti.
Skromnost, zajedništvo i navika rada ostale su njegove osnovne karakteristike, unatoč rastućem profesionalnom opsegu. Danas, kada razmišlja o svojoj prošlosti, njegova priča čini se poput mozaika koji spaja gubitke, dosljednost, ljubav i vjeru u pozitivniju budućnost. Sukob s tinejdžerima, ali to nije ugrozilo njegovu vjeru. Teški poslovi nisu ga odvratili od njegovih snova, već su ga naučili vrijednosti koju oni predstavljaju. Njegova obitelj dala mu je poticaj da nastavi unatoč izazovima.
Svaka uloga koju igra prožima ga dijelom njegove osobne povijesti, što publika prepoznaje i uživa u njemu. Prema studijama i recenzijama koje objavljuju kulturne web stranice i emisije u Bosni i Hercegovini i Srbiji, njegova se biografija često navodi kao primjer uspješnog života. Jovo Maksić nije samo glumac, već i svjedok jednog doba, suprug, otac i čovjek koji je uspio zadržati vlastiti identitet unatoč nedaćama s kojima se susreo. Njegova naracija i dalje služi kao snažna poruka da se predanošću, strpljenjem i ljubavlju mogu prevladati čak i najveći kontrasti.
