Ponekad nas dijeca iznenade kao što se desilo jednoj mladoj majci u našoj priči koja je primjetila da njena kćerka stara deset godina odmah nakon dolaska iz škole odlazi u kupatilo.
Moja kći Sofija ima deset godina i mjesecima izvodi iste radnje: po povratku kući iz škole, kofer bi joj pao na pod, a ona bi zatim nestala u kupaonici. Bez hrane, bez pića, a ponekad se čak ni ne bi oprostila. Kad sam je pitala za razlog njezine trenutne navike kupanja, odgovorila je s osmijehom i rekla da jednostavno uživa u higijeni. Nešto u odgovoru mi nije sjelo, jer Sofija nije bila tipično dijete koje obraća pažnju na ovakve stvari. Jedne večeri primijetila sam da se kada duže puni, pa sam odlučila isprazniti kadu.
- Dok sam izvlačila zapetljanu olovku, osjetila sam stezanje u želucu. Među vlaknima pojavio se mali komad tkanine, natopljen vodom sa sapunom. Kad sam ga isprala, prepoznala sam svijetloplavi karirani uzorak – bio je identičan uzorku na Sofijinoj školskoj uniformi. Ruke su mi utrnule kad sam shvatila da odjeća slučajno ne završava u odvodu. To se događa kada netko pokuša nešto oduzeti od njih.
Zgrabila sam telefon i više nisam razmišljala o objašnjenjima. Nisam htjela čekati da je pitam kada se vrati kući. Nazvala sam školu. Tajnica je neko vrijeme šutjela, a zatim mi je rekla da odmah dođem. Kad sam je upitala zašto, njezin odgovor mi je zaledio krv. Objasnila je da nisam prva majka koja je tražila kupanje za svoje dijete čim se vrati kući. Morala sam ići u školu brže nego što sam se uspjela sjetiti kako se vozi. Ruke su mi se tresle dok sam parkirala, misli su mi letjele. Pokušavala sam zaključiti svaku sitnicu koju sam možda previdjela i svaki pokazatelj koji sam možda krivo protumačila.
U tom trenutku mi je bilo najvažnije doći do istine. Tajnica me dočekala sa mješavinom suosjećanja i zabrinutosti. Odvela me je u mali ured pored učionica i zamolila me da sjednem. Objasnila je da su u posljednjih nekoliko tjedana prepoznali isti obrazac kod nekoliko djece. Neki su mirovali, neki su izbjegavali razgovor, ali svi su imali jednu osobinu – želju da se odmah očiste kad se vrate kući. Učiteljica je stigla u ured, glas joj je bio i miran i jasan.
Opisala je da je škola već surađivala s vlastima kako bi razumjela što se događa. Nije otkrivala konkretne detalje, ali je rekla ono što je bilo potrebno da se shvati da se ne radi o izoliranom slučaju. Osjetila sam stezanje u grlu. Rapitala sam se za Sofijino stanje, je li u opasnosti ili ozlijeđena. Uvjerili su me da je zdravo sposobna pohađati nastavu i da je trenutno u razredu. Primijetili su promjenu u njezinom ponašanju, ali nisu naveli konkretan razlog za promjenu sve dok roditelji nisu počeli zvati.
Ta je rečenica bila stroža od bilo koje druge. Zatražila sam da je vidim. Kad je ušla u sobu i promatrala me, lice joj je izgledalo kao da je konačno… Sjela je pokraj mene, a ja sam je automatski primila za ruku. Ta mala interakcija imala je veći utjecaj na mene nego što bi ikoje riječi mogle. Nisam je ispitivala. Samo sam joj rekla da je cijenim i da je na sigurnom. Promatrala me je, kao da se uvjerava da sam doista rekla ono što sam mislila. Nakon toga, promucala je nerazgovijetno, jedva čujno, ali dovoljno da zaključim koliko je bila važna. Učiteljica je opisala sljedeće korake i naglasila da je sve provedeno s pažnjom i imajući na umu najbolji interes djece.
- Izjavila je da nije krivica roditelja što nisu odmah shvatili. Ponekad djeci nedostaje razumijevanja potrebnog za opisivanje onoga što osjećaju. Ta rečenica mi je pružila određenu utjehu. Kad smo izašli iz škole, Sofia mi se približila bliže nego inače. Sjedila je u autu, ali nije se činilo da pravi pauzu kao prije. Osjećala sam se kao da je sama spoznaja da dolazim po nju utjecala na nešto značajno. Osjetila sam sporo smanjenje broja otkucaja srca. U svojoj kući nisam spomenula odvod, školu ili telefon.
Dala sam joj užinu i sjela s njom za stol. Razgovarale smo o danu koji je imala, crtežu koji je napravila i knjizi koju je čitala. Nadala sam se da će shvatiti da se život sastoji od više teških razdoblja. Te večeri, dok sam je pokušavala uspavati, bila sam duža nego inače. Pitala me je jesam li uzrujana. Rekla sam joj da nisam i da nikada neću biti. Moj je posao bio braniti je, čak i kada nisam imala sve informacije. Sljedećih dana, sve se događalo sporo i promišljeno.
Razgovarala sam s ljudima koji su znali kako pomoći. Stekla sam sposobnost slušanja bez prisile i prisutnosti bez pritiska. Svaki mali korak bio je važan. Sofija je počela rjeđe žuriti na WC. Nije se dogodilo odjednom, ali promjena je bila prisutna. Počela se glasnije smijati i zvati me čim je ušla u stan. Taj zvuk bio je najveći pokazatelj moje nade. Cijenila sam moć roditeljskog instinkta, ali i koliko ga je lako utišati svakodnevnom rutinom. Obećala sam sebi da više neću ignorirati tihi osjećaj da nešto nije u redu. Učinkovitije je propitivati i griješiti nego šutjeti i žaliti. Na kraju sam shvatila da su i drugi roditelji doživjeli isto. Razmjenjivali smo iskustva, pomoć i tišinu kada nije bilo potrebe za riječima. Niti jedno od nas nije bilo samo, to je sve promijenilo.
Zajedništvo je povećalo moć. Sofijina sigurnost se polako vraćala. Nije morala otkrivati svaki detalj, niti sam ja morala propitivati značenje bilo koje riječi. Bilo joj je dovoljno da se osjeća sigurno. Ponekad je ljubav jednostavno stvaranje prostora u kojem dijete može disati. Danas, kada razmišljam o tom komadu tkanine u odvodu, više ne osjećam strah. Zahvalna sam na svom pravovremenom odgovoru. Taj trenutak me potaknuo i potaknuo da razmislim o tome što znači biti roditelj. Nije sasvim točno, ali ipak prisutno. Rečeno mi je da djeca često ne mogu izraziti svoje pritužbe riječima.
Njihove tradicije su očite u njima. Ako pažljivo obratimo pažnju, možemo čuti ono što ne otkrivaju. To je lekcija koju nikada neću zaboraviti. Najvažnije je da sam shvatio da sigurnost nije samo odsutnost rizika. To je percepcija da te netko prepoznaje, čuje i ima povjerenja u tebe. Svaki dan se trudim osigurati da Sofija bude svjesna toga, bez iznimke.
