Danas govorio o genetici a svima je manje više poznato koliko je ina važna ne samo kada su u pitanju naše fizičke osobine nego i neke naše karakterne osobine. U nastavku saznajte detaljnije.
Kada razmišljamo o porodičnom nasleđu, naš um automatski ide ka roditeljima, možda ka djedovima i bakama kao kolektivnoj slici iz djetinjstva. Međutim, rijetko ko se zaustavi da razmotri ko u toj složenoj mreži genetskih veza ostavlja najdublji, najtrajniji trag na našem biću. Prema sve brojnijim naučnim istraživanjima iz oblasti genetike i epigenetike, upravo baka po majci zauzima jedinstveno mjesto u lancu nasleđivanja – mjesto koje prevazilazi puku emocionalnu povezanost i prodire duboko u biološku suštinu onoga što smo.
- Čileanski pisac i filozof Alejandro Jodorowsky već decenijama ukazuje na fenomen koji naziva „preskočenom karikom” u porodičnom nasleđu. Prema njegovom tumačenju, određene osobine, talasi, čak i empatijske sposobnosti mogu „preskočiti” generaciju – preći direktno sa bake na unuke, zaobilazeći snažnije ispoljavanje kod kćeri. Ovo znači da čak i ako niste odrasli u bliskom kontaktu sa majčinom majkom, čak i ako ste je vidjeli samo na porodičnim okupljanjima ili ste je upoznali tek u odrasloj dobi, njen genetski i emocionalni trag može biti dublje utkan u vašu suštinu nego što biste ikada pretpostavili. To nije mistika – to je nauka koja sve jasnije pokazuje kako nas naša porodična istorija oblikuje na načine koje tek počinjemo razumijevati.
Iako svako od nas dijeli prosječno 25 posto DNK sa svakim od četiri bake i djeda, genetičari primjećuju zanimljivu asimetriju u tome kako se određeni geni aktiviraju i manifestuju. Ključ leži u X-hromosomu – nosiocu genetskih informacija koji ima posebnu ulogu u nasleđivanju kod ljudi. Žene posjeduju dva X-hromosoma (jedan od majke, jedan od oca), dok muškarci imaju jedan X (od majke) i jedan Y-hromosom (od oca). Kada majka prenosi svoje gene na dijete, ona daje jedan od svoja dva X-hromosoma – a taj X-hromosom nosi genetski materijal koji je naslijedila i od svoje majke i od svog oca. Upravo kroz ovaj mehanizam baka po majci ostavlja svoj trag na svim unucima – bez obzira na pol – jer njen genetski materijal putuje kroz kćerku direktno na unuke.
Suprotno tome, baka po ocu ima drugačiju ulogu u genetskom lancu. Njen X-hromosom može biti prenesen isključivo na ženske unuke – jer sin (otac) prenosi svoj jedini X-hromosom samo na kćerke, dok sinovima daje Y-hromosom. Ovo znači da muški unuci nemaju direktnu X-hromosomsku vezu sa očevom majkom, što stvara zanimljivu asimetriju u genetskom nasleđivanju. To ne znači da baka po ocu nema uticaja – njeni geni se prenose kroz druge mehanizme – ali njena veza sa unucima nije onoliko direktna i konzistentna kao veza bake po majci.
Ova genetska specifičnost često se ogleda u sitnim, ali značajnim fizičkim detaljima koji iznenađuju porodicu. Mnogi ljudi primećuju da njihova djeca imaju karakterističan osmijeh bake po majci, iste rupice na obrazima, sličan oblik očnih kapaka ili čak istu boju očiju koja se pojavila nakon što su se promijenile u djetinjstvu. Ponekad se radi o mikroskopskim detaljima – načinu na koji se čovjek smiješi kada je nervozan, gestu rukom pri pričanju, karakterističnom držanju glave ili čak specifičnom ritmu hodanja.
Ove osobine nisu naučene – one su naslijeđene, duboko ukopane u genetski kod koji se prenosio kroz generacije.Ali nasleđe bake po majci nije ograničeno na fizičke karakteristike. Struktura kostiju, predispozicija za određene mišićne grupe, čak i sklonost ka specifičnim zdravstvenim stanjima mogu biti direktno povezani sa njom. Posebno zanimljivo je kako se određene genetske predispozicije – poput sklonosti ka autoimunim bolestima ili određenim metaboličkim karakteristikama – češće manifestuju upravo kroz liniju majke i njezine majke.
Možda najfascinantniji aspekt ove veze jeste onaj koji se tiče emocionalnog nasleđivanja. Savremena epigenetika sve više potvrđuje da iskustva koje je žena proživjela – naročito tokom trudnoće – mogu ostaviti trag na genetskom materijalu njenog potomstva. To znači da stres, trauma, ali i radost i ljubav koje je baka doživljavala dok je nosila svoju kćerku mogu biti „zapisani” u epigenetskom kodu koji se prenosi i na njene unuke. Ovo nije nasleđivanje konkretnih uspomena, već nasleđivanje emocionalne osjetljivosti, sklonosti ka određenim reakcijama na stres ili čak sposobnosti za empatiju koja se provlači kroz generacije.
Zato se mnogi ljudi osjećaju posebno povezanim sa svojom bakom po majci čak i bez dugogodišnjeg kontakta – kao da postoji nevidljiva nit koja ih povezuje na nivou duše. To nije slučajnost. To je biološka istina koja se ogleda u svakom našem ćeliji – podsjetnik da smo sastavljeni ne samo od onoga što smo sami doživjeli, već i od iskustava onih koji su nas prethodili. Prepoznavanje ove veze ne znači da ostale bake i djedovi nisu važni – svaki od njih doprinosi našoj kompleksnoj slici. Ali razumijevanje posebne uloge bake po majci može nam pomoći da dublje shvatimo odakle dolazimo, zašto smo takvi kakvi jesmo, i kako nas naša porodična istorija oblikuje na načine koje tek počinjemo otkrivati. Jer u svakom od nas živi nešto od nje – ne samo u našim očima ili osmijehu, već u samoj suštini našeg bića.
