Neke naše navike i psotupci mogu puno toga da kažu o našem karakteru a jedan primjer je i to da li kada ste u restoranu pomažete konobaru da raspremi sto nakon što ste pojeli obrok.
Postoje trenuci u životu koji, iako traju samo nekoliko sekundi, govore mnogo više o našem karakteru nego što bismo mogli reći u dugi razgovoru. Jedan takav trenutak često se događa u restoranima. Zamislite goste koji uživaju u večeri, razgovaraju i smiju se, dok konobar prolazi pored njih noseći hrpu tanjira. U tom trenutku, jedan gost ustane i pomogne mu, pružajući mu ruku kako bi mu olakšao posao.
Na prvi pogled, ovo se može činiti kao sitnica, ali zapravo, upravo u takvim malim gestama, koje izgledaju spontano, krije se duboka poruka o osobi. Takav trenutak u stvarnosti otkriva mnogo o tome kako ta osoba vidi druge, kako se postavlja prema svijetu i kako komunicira s ljudima u svom okruženju.
Kada je netko voljan da pomogne, a da to ne traži, to često dolazi iz osjećaja empatije. Empatija nije samo prepoznavanje tuđe patnje, već i prirodna reakcija da se pomogne, bez obzira na to da li će to dovesti do priznanja ili nagrade. U slučaju kada gost pomogne konobaru, to nije samo želja da se ubrza usluga ili da se obrok završi bez zastoja. Ovdje je riječ o tome da je osoba svjesna da je konobar opterećen i da želi smanjiti njegov napor, pokazati suosjećanje i pomoći na način na koji može.
- Ovaj način razmišljanja ukazuje na emocionalnu inteligenciju, na sposobnost da prepoznamo osjećaje drugih i da reagiramo na njih bez da tražimo nagradu. Takvi ljudi imaju sposobnost da uoče detalje – izraze lica, ponašanje i tempo drugih, te prema tome prilagode svoje reakcije.
S druge strane, važno je napomenuti i da u restoranima, kao i u drugim društvenim situacijama, često postoje jasno definirane razlike u statusu – tu su gosti i osoblje, sa različitim ulogama. Međutim, kada netko pomogne konobaru, to ukazuje da oni ne doživljavaju te razlike u vrijednosti. Takva osoba ne vidi nikog kao nižeg ili manje važnog od sebe. To je znak stabilnog ega, osobe koja se ne osjeća ugroženo zbog svog statusa i koja ne mora dokazivati svoju nadmoć. Takvi ljudi često ne žele da im čin ljubaznosti donese priznanje. Nema u njima potrebe za dokazivanjem da su iznad drugih, niti osjećaja da bi takav čin mogao umanjiti njihov status ili važnost.
Također, ovakvo ponašanje često potiče iz domaćih navika. Ako su ljudi odrasli u sredinama u kojima se dijelio posao, pomagalo prijateljima i komšijama, takve geste postaju automatske. Osobe koje su odrasle u obiteljima u kojima su solidarnost i zajedništvo bili na prvom mjestu, vrlo često donose te iste vrijednosti u svoj odrasli život. Ovakvi ljudi ne razmišljaju mnogo prije nego što pomognu; to je jednostavno navika. Oni automatski prepoznaju situaciju u kojoj je pomoć potrebna i reagiraju bez oklijevanja. Takve osobe ne prate uputstva i ne traže priznanje za svoje postupke. Oni djeluju iz dubokih uvjerenja koja su im usađena kroz životnu praksu.
Zanimljivo je također da ponekad ljudi pomažu jer žele ostaviti dobar dojam na druge, jer im je važno kako ih drugi vide. Žele da ih prepoznaju kao ljubazne, pristojne i kulturne. Iako bi ovaj motiv mogao zvučati površno, psihologija pokazuje da je takav motiv ipak pozitivan. Želja da stvorimo ugodnu atmosferu oko sebe, bez obzira na to da li dolazi iz želje da se bude voljen ili jednostavno iz potrebe za stvaranjem harmoničnog okruženja, može biti izraz socijalne usklađenosti. Ljudi koji ovo rade obično žele da doprinosu općoj dobrobiti u društvu u kojem se nalaze. Oni često prepoznaju situacije u kojima se mogu uputiti na pomoć i istovremeno omogućiti drugima da se osjećaju ugodnije i dobrodošlo.
Neki gosti mogu pokazati spontanu ljubaznost bez razmišljanja o tome kako će biti percipirani. Ove osobe, koje djeluju impulsivno i s opuštenošću, ne analiziraju uvijek društvene norme ili pravila ponašanja. Kada im se ukaže potreba za pomoći, oni jednostavno pomognu, bez razmišljanja o tome što to znači u širem kontekstu. Takva spontana reakcija često ukazuje na osobe koje su otvorene za nova iskustva i manje su podložne društvenim pravilima. Oni koji pokazuju spontanost, obično su manje opterećeni društvenim normama i više usmjereni na trenutnu situaciju, na ljude oko sebe i njihove potrebe.
Gesta koju netko napravi u takvim situacijama često postavlja temelj za to kakav je njihov karakter u drugim životnim okolnostima. Osobe koje spontano pomažu u jednostavnim, svakodnevnim situacijama često su pouzdane i u složenijim trenucima. Njihove reakcije, u skladu s njihovim vrijednostima, pokazuju dosljednost u ponašanju. Takvi ljudi ne pomažu samo kad je to korisno za njih, već svojim postupcima dokazuju da njihovi osjećaji i djela dolaze iz unutarnje uvjerenosti i dosljednosti.
Na kraju, sve ove male, svakodnevne geste u restoranima – pomoć konobaru, briga za druge – odražavaju duboke karakteristike osobe. Takve reakcije otkrivaju više o tome kako neko doživljava svoj svijet, kako se postavlja prema drugim ljudima i kako prepoznaje potrebe drugih. Nije riječ o velikim i dramatičnim djelima, već o malim, tišim akcijama koje svakodnevno govore o nama.
