U većini slučajeva roditelji su nam najveća podrška dok god su živi i bez obzira koliko imamo godina. Međutim u nekim porodicama nije tako i rođena majka vam može biti neprijatelj.
Postoje trenuci u životu koji nas potpuno promijene. Trenuci koji nisu samo okrenuli svijet naopako, već su nas natjerali da preispitamo sve što smo smatrali sigurnim, poznatim i voljenim. Za mene je takav trenutak došao onog dana kada je moja osmogodišnja kćerka prošla kroz tešku operaciju. Iako sam vjerovala da je najveća borba gotova trenutkom kada su mi rekli da je operacija uspješno završena, pravi udarac je tek slijedio.
Nisam imala ni pojma da će me udariti osoba kojoj sam najviše vjerovala – moja vlastita majka. Taj trenutak, dok je moja kćerka ležala u bolničkom krevetu, bio je jedan od onih trenutaka koji zauvijek mijenjaju pogled na život. Moja kćerka bila je okružena zvukovima aparata, dok je njeno malo tijelo bilo umorno i oslabljeno od operacije. Bilo je to vrijeme kada sam trebala biti uz nju, kada sam trebala biti snažna za nju, ali nisam znala da me pravi test čeka čim se vratim kući.
Otišla sam na kratku pauzu. Samo nekoliko minuta – toliko mi je trebalo da popijem kafu i pokušam sabrati misli. Moj muž Sergej bio je kod kuće, a najvažnija stvar koju sam željela bila je samo da dođem kući, smirim se i budem uz Mišu. Nazvala sam Sergeja kako bih mu javila da ću se vratiti ranije da preuzmem dijete, a njegov odgovor bio je kratko i čudno. Glas mu je bio napet, kao da nešto skriva, ali nisam se trudila previše analizirati jer mi je bilo jasno da se moram fokusirati na ono što je najvažnije – moju kćerku.
- Kada sam se vratila kući, tišina koju sam zatekla bila je teža od bilo kojeg zvuka. Stan, koji je obično bio prepun života i dječijeg smijeha, sada je bio tih, a osjećaj koji mi je izbio u grlo bio je užasan. Moja kćerka, koja je obično trčala prema meni, sada je sjedila na kauču, sklupčana, uplašena, a oči su joj bile pune suza. Nije to bio običan dječji hir; to je bio strah koji sam rijetko viđala u djetetu. Pored nje je bila moja majka, Valentina, koja je izgledala smireno i spokojno, kao da nije ništa uopšte bilo u pitanju.
Ali tada sam primijetila crveni trag na Mišinom zglobu. To je bio jasan dokaz nečega što nikada nisam željela priznati. Bez riječi, Miša je tiho rekao da ga je baka snažno povukla jer nije želio spavati popodne. Vjerovao je da je to u redu, ali tada sam shvatila da nešto nije u redu. Ta ruka, koja nije samo fizički ostavila trag na njegovom tijelu, već je probila i nešto mnogo dublje u mom srcu.
Kada sam pitala svoju majku je li digla ruku na moje dijete, njezina reakcija nije bila izvinjenje, već opravdanje. Rekla je da je “to trebalo” i da je Miša “razmažen”. U tom trenutku sam znala da je granica prijeđena. Znači, nije to bilo samo zbog njega, već zbog nas svih. Pomirenje sa prošlošću, sa starim vjerovanjima, bilo je nešto što se više nije moglo dogoditi.
S mirnoćom sam, bez straha, odlučila da donesem tešku, ali neophodnu odluku. “Spakujte svoje stvari i napustite moj stan. Odmah”, izgovorila sam tihim glasom, ali odlučno. Iako je Sergej stajao po strani, gledajući kako je situacija izmakla kontroli, moje riječi su bile jasne. Nasilje ne smije imati opravdanja. Ni pod kojim okolnostima. Dijete mora biti sigurno u vlastitom domu, i ako to znači da moram prekinuti vezu sa vlastitom majkom, onda ću to učiniti.
Posljedice nisu bile lagane. Moja majka, povrijeđena, napustila je stan uz prijetnje. Nažalost, to je bila cijena koju je trebalo platiti za zaštitu mog djeteta, iako su bile uključene porodične veze koje su bile jako teške za preći. Ipak, osjećala sam olakšanje jer nisam popustila. Nisam dozvolila da manipulacije i strah postanu dio mog života, niti života mog djeteta.
Sljedeći korak bio je konkretna mjera zaštite – promijenila sam brave na svim vratima. Sergej je bio iznenađen tom odlukom, ali nije mogao da porekne da je ona bila nužna. Objasnila sam mu da osoba koja vjeruje da ima pravo disciplinirati dijete fizički, nikada neće imati slobodan pristup našem domu. Iako je bio iznenađen, podržao je moju odluku.
Nakon svega, postavili smo jasna pravila za našu obitelj. Kontakti sa bakom mogu biti samo uz prisustvo roditelja, svaki oblik agresije značio bi potpuni prekid kontakta, a emocionalna sigurnost djeteta uvijek je bila na prvom mjestu. Sergej je priznao da nije bio dovoljno hrabar u tom trenutku, ali je također shvatio da pasivnost nije rješenje. Pasivnost je bila jednako opasna kao i sama agresija.
Taj trenutak me naučio nevjerojatnu lekciju. Granice nisu znak hladnoće, već ljubavi i odgovornosti. Nije bilo lako donijeti tu odluku, ali sada znam da granice čine obitelj sigurnom, jer ljubav se ne mora dokazivati stalnim popuštanjem, nego stalnim poštovanjem. I dok smo sjedili, razgovarali i smirivali našu kćerku, znala sam da je ona sada sigurna i da je prava obitelj ona koja čuva i štiti jedno drugo.
