Kažu da u životu postoji samo jedna prava ljubav a vrlo često ljudi koji se vole se rastanu iz nekog razloga i provedu cijeli život jedno bez drugoog i nikada ne dobiju sretan završetak.
Postoje trenuci u životu koji te natjeraju da preispitaš sve što si dosad znao o ljubavi, životu, pa čak i o smrti. To su trenuci koji ne dolaze sa dramatičnim ispadima, već tiho, kao nepozvani gosti koji ostave trajne ožiljke na tvojoj duši. I dok mislimo da smo spremni za gubitak, život nas iznenadi nečim što ni u snu ne bismo očekivali.
Moj otac je preminuo, i to je bio trenutak kada sam shvatila da je jedan dio mog života zauvijek nestao. Zamišljala sam kako će izgledati dan kada će se oproštiti, ali nikada nisam mogla ni naslutiti da će mi taj oproštaj donijeti otkriće koje će promijeniti sve što sam dosad znala o obitelji, ljubavi i prošlim životima.
Sahrana mog oca bila je sve, samo ne jednostavan trenutak. Iako sam znala da je njegov zdravstveni problem bio ozbiljan i da smo danima živjeli u strahu od tog trenutka, ništa nije moglo pripremiti moju dušu za njegovu konačnu smrt. Bio je to trenutak bola, tuge i spoznaje da ništa više neće biti isto. I dok su svi ostali u tišini, ja sam pokušavala prihvatiti i razumjeti gubitak.Nakon službe, svi su otišli. Miris ljiljana ispunjavao je kapelu. Sjedila sam pored svoje majke, iako nisam znala kako je njeno srce izdržalo sve ove godine. Držala je ruke sklopljene u krilu, oči pune neizgovorenih riječi. Tada su se vrata odjednom otvorila, a na pragu se pojavila žena u bijelom.
- Zbunjenost je preplavila sve prisutne. Žena nije bila samo obučena u bijelo, već je cijelim svojim bićem emitirala neku mističnu ozbiljnost. Uspravna, dostojanstvena, ali tužna, koračala je prema kovčegu mog oca, izgovarajući riječi koje su nas sve ostavile bez daha: „Konačno si me vidio u bijelom, Daniele.“
Ta žena, čije ime je bilo Ellen, otkrila nam je tajnu koju je nosila cijeli svoj život. Pričala je o svojoj mladosti, o ljubavi koja je bila toliko jaka da je na neki način oblikovala njen cijeli život. Niko od nas nije znao da je moj otac, prije nego što je upoznao moju majku, bio zaljubljen u nju, da su se zaljubili na maturalnoj večeri, te da su planirali zajedničku budućnost.
Ali sudbina je htjela drugačije. Moj otac je ubrzo otišao u rat, a ona je čekala njegova pisma, sva puna nade i obećanja o budućnosti. No, pisma su prestala stizati, a tada je došao telegram. Moj otac je bio poginuo, tako je govorilo. Njena ljubav je završila, a ona je donijela jednu odluku koja je oblikovala njen život – nije se udala, nije dozvolila sebi da voli nekog drugog.
I tako je prolazilo vrijeme, sve dok jednog dana, sasvim slučajno, nije ugledala mog oca u trgovini. Živog, sa djetetom za ruku – sa mojom majkom. Ta scena ju je slomila, ali nije znala istinu. Danas, pedeset godina kasnije, saznala je da je moj otac preživio rat, ali da nikada nije došao njoj. Bio je s njom – s mojom majkom.
Iako je znala da ne može ništa promijeniti, odlučila je da konačno, nakon svih tih godina, dođe i kaže svom bivšem ljubavi ono što je nosila u sebi cijeli život. Iako bi ovo mogla biti priča o tuzi, o patnji, u njemu je bila prisutna i neka vrsta isceljenja. Ellen je došla na sahranu, nije tražila ništa – samo da podijeli istinu, istinu koja je bila dugo zatomljena.Pričajući sve to, razumjela sam koliko snage mora imati žena koja je čekala cijeli život i nosila ljubav prema čovjeku koji nije ni znao da je ona bila tu. Nikada nije zatražila ništa zauzvrat. Da li je mogla da ga zadrži? Možda. Ali nije to bio njen put.
Ono što se desilo toga dana nije bilo samo pitanje oproštaja. Moja majka, koja je sve te godine nosila tišinu, sada je ustala. Prišla je Ellen, i izgovorila riječi koje je, sigurno, nosila u sebi cijeli život: „Znam za vas. Znam da je volio i vas.“Iako to nije bila scene oproštaja koje smo svi očekivali, bilo je to pomirenje. Pomirenje koje je stiglo prekasno, ali koje je omogućilo svima da nastave dalje sa znanjem da ljubav ne poznaje vrijeme, ne poznaje granice.
Za mene je to bio trenutak istine. Bio je to trenutak kada sam shvatila da moj otac nije bio samo moj otac. On je bio čovjek sa svojom prošlošću, sa svojim pričama koje su čekale da budu ispričane.I dok smo se svi trudili da nađemo mir, naučili smo važnu lekciju – ljubav ne poznaje rok trajanja. Možda ona nije završila na način kako smo mi zamišljali, ali ona je uvijek tu, u tišini, čekajući svoj trenutak.
Taj trenutak nije bio samo oproštaj od mog oca. To je bio susret sa prošlim životima, ljubavima i onima koji nikada nisu imali priliku reći svoju istinu.
