Veliki broj ljudi a među njima i male djece je prisiljen iz raznih razloga da prosi da bi sebi ili porodici obezbijedlili bar jedan obrok. Nikada ne znako kakva se priča krije iza toga.
Sjedio sam u malom restoranu, uživajući u svom obroku, razmišljajući o sastancima koji me čekaju tog popodneva. Na tacni su ostali samo mali komadići riže i rolnica, ništa posebno, ali dovoljno da se osjećam kao da nije šteta ostaviti ih. U tom trenutku, iznenada sam osjetio pogled na sebi i podigao glavu.
Pred meni je stajala djevojčica, mršava, u iznošenoj haljini i s prevelikim sandalama. Držala je plastičnu kesu u rukama, a njene ruke lagano su drhtale. Glas joj je bio tiši nego što je trebalo biti. Pitala me je, s obazrivim pogledom, da li može uzeti ostatke hrane. Bez oklijevanja, pomaknuo sam tacnu prema njoj i rekao da može. Pomno je prenijela hranu u kesu, pažljivo i ozbiljno, kao da se trudila ne izgledati pohlepno, iako nije bilo razloga za to. Tihim glasom zahvalila mi se, a zatim se okrenula i krenula prema vratima.
Nekako nisam mogao da se smirim. Osjetio sam neku nelagodu, osjećaj da nešto nije u redu. Zaustavio sam je i pitao da li je sama. Sramežljivo je klimnula glavom i rekla da joj je majka u bolnici, dok za oca nije znala gdje je. Tada sam osjetio kako mi srce preskoči, ali nisam želio da ostavim stvar tako. Krenuo sam za njom, držeći dovoljnu udaljenost da ne bih uznemirio dijete, ali i dalje pomno prateći njene korake.
- Djevojčica je hodala brzo, ali njen hod nije bio onaj panike, već kao da zna tačno kamo ide. To me zabrinulo još više. Uklopila se u okolinu stare gradske četvrti, prošla kroz bočne ulice gdje su zgrade bile stisnute i u lošem stanju, a trotoari puni pukotina. Zrak je bio težak, pomalo zagušljiv, i nije bilo mnogo ljudi u okolini. Taj tišinu samo je povremeno prekidala zvuk automobila ili sporih koraka. I dalje sam bio oprezan, ali nisam stao.
Zaustavila se ispred stare zgrade sa polomljenim vratima, nagnula se prema meni i pogledala me ravno u oči, kao da je znala da je pratim. U tom trenutku shvatio sam da nije bila uplašena. Samo me je pogledala, bez straha, tiho i mirno, kao da procjenjuje da li sam siguran za nju. „Nema potrebe za brigom,“ rekao sam smireno, „nisam došao da vam naudim.“ Slegnula je ramenima, okrenula se i otvorila vrata.
Unutra je mirisalo na vlagu i ustajali zrak. Srce mi je bilo u grlu, ali nisam mogao da stanem sada. Slijedio sam je, prolazeći kroz mračan hodnik na drugom spratu. Došli smo do vrata koja su bila samo naslonjena na okvir. Lagano ih je gurnula, i tiho ušla. Tada sam shvatio zašto joj je trebala hrana. U sobi je ležala žena, blijeda i iscrpljena, pokrivač je bio jedini sloj koji je prekrivao njeno tijelo.„Majka je bolesna,“ rekla je djevojčica tiho, oči su joj bile pune tuge. „Ne mogu ništa drugo osim da je hranim.“ Pogledao sam oko sebe – prazne boce vode, improvizirani zavoji, stare torbe sa lijekovima bez etiketa. Bio sam šokiran.
Pitao sam zašto nije u bolnici. Djevojčica je spustila pogled, a tišina je popunila prostoriju. „Nemamo dokumente. Nemamo novca,“ rekla je tihim glasom, dok su joj oči bile pune bola. Čuo sam njenu neizgovorenu tjeskobu, duboku patnju koju nije mogla sakriti. U tom trenutku, sve što sam znao o svom danu, o poslovima, o svom životu, činilo se potpuno beznačajno.
Odmah sam pozvao hitnu pomoć. Objasnio sam situaciju, govorio o humanitarnoj prirodi slučaja. Pružio sam im pomoć kako bi zbrinuli majku. Ostao sam s djevojčicom dok su medicinari stigli, držeći je za rame. Iako je bila uplašena, bila je i izuzetno jaka.Njenu majku su pažljivo iznijeli iz stana, a djevojčica se čvrsto držala za njenu ruku. Zamolio sam da idem s njima i obećao da neće biti sama. Nije mogla vjerovati. Pogledala me, kao da još uvijek pokušava shvatiti što se događa, ali moje prisustvo bilo je sigurno.
U bolnici, razgovarao sam s osobljem. Ponudio sam pokrivanje troškova liječenja, bez ikakvih pitanja. Doktori su rekli da je majka došla u posljednjem trenutku. Kada sam čuo ove riječi, srce mi je bilo puno tuge. Shvatio sam da je dovoljno samo nekoliko minuta da se nečiji život okrene naopako.Tijekom sljedećih nekoliko dana, redovito sam dolazio. Donosio sam hranu, odjeću i igračke. Djevojčica je, u tom kratkom vremenu, počela pokazivati znakove optimizma. Njena majka se stabilizirala, a svi napori su počeli davati ploda.
Kad su je otpustili iz bolnice, pomogao sam im da nađu smještaj. Nisam im obećao ništa osim podrške. Tek tada, djevojčica mi se prvi put nasmiješila – iskren, nevini osmijeh. Taj osmijeh vrijedio je više od svega. Taj dan, naučio sam što znači odgovornost i kako možeš promijeniti nečiji život sa malim, ali odlučujućim korakom.
Sada, svaki put kad sjednem u restoran, sjetim se ostataka hrane na tacni. Razmišljam o tome kako se mala odluka može promijeniti nečiji svijet. Taj susret nije samo o sažaljenju – bio je to susret koji me naučio odgovornosti. I zbog nje, nikada više ne gledam svijet istim očima.
