Pre nekoliko godina, Mirjana je na jednom domaćem portalu podelila svoje strašno iskustvo koje je doživela u GAK “Višegradska” tokom prijema, porođaja i narednih pet dana dok je ležala tamo sa bebom.
Podsjećamo na njezinu priču koja je tada izazvala bujicu komentara:”Moja trudnoća se smatrala rutinskom trudnoćom i samo su te pretrage rađene po protokolu. Trudnoću sam vodila u nadležnom Domu zdravlja, a na ultrazvuk sam dolazila u Kliniku za ginekologiju i akušerstvo, tzv. GAK Višegradska. , kada je bio koronavirus Bila sam u sedmom mjesecu trudnoće kada je viroza krenula i iako sam bila zakazana za posljednji pregled, nakon toga sam morala čekati nekoliko sati na CT nakon 8 sati, doktor je vidio rezultate koji su bili dobri, trudovi su mi se javili u 3 sata ujutro, i rekao mi je da idem u rađaonu odmah.
- Žena me odvela do ulaza u rađaonicu, gdje je medicinska sestra zapisivala poruku u bilježnicu. Netko ju je nazvao i rekao da će se tamo naći, ona i gospođa koja me odvela su otišle i ja sam tamo čekao sam 45 minuta. Voda je opet počela curiti i WC je tako smrdio da nisam mogao ući, ali sam ipak ušao. Naravno, nije bilo sapuna ni toaletnog papira, koristio sam ono što sam ponio. Medicinska sestra se pojavila, uzela podatke i izmjerila zdjelicu, a ja sam ušao u predvorje oko 4 ujutro.
Ležala sam dva sata i kontrolirala se, usredotočena na mjerenje trudova koji su postajali sve češći. Dva sata kasnije došao je doktor i rekao nam da CTG nije dobro postavljen i da moramo sve ponoviti. Ležala sam tako tri sata. U ta tri sata medicinske sestre/babice su mi došle dvaput: “Zašto spavaš? Protresi trbuh rukama da se probudi, a aparat to može izmjeriti.” .. “Ok”, druga strana je rekla da se pojavila, a ona je rekla, “Što radiš? Ne miči se. Ako je ovako udariš, beba se neće pomaknuti brže.”
Trudovi su bili sve češći i jači i nisam mogla stišati glas. U 9 ujutro došao je drugi doktor s prvom primaljom, pregledao me i pitao me što radim na operacijskom stolu kad još nisam “otvorena”. Babica mi je napravila snimku i dala mi nešto za sprječavanje kontrakcija putem infuzije i odveli su me na odjel jer po njenim riječima danas ne bih imala trudove da ne zauzimam mjesto.
Bio sam na odjelu oko 10 sati, smjestili su me u sobu i dali su mi ručak. Oko 11 sati lijek je prestao djelovati i počele su jake kontrakcije, ja sam krvarila na krevetu, a žene u sobi su zvale babice jer su se prestrašile. Babica je rekla da su joj rekli da danas neću imati trudove i da samo ležim i sve će proći.
- Trudovi su bili sve jači i češći, a došlo je i do krvarenja, doktorica je nakon pregleda rekla da danas nema veze s trudovima i zamolila me da se smirim. Provela sam sljedeća dva sata hodajući gore-dolje hodnicima, slijedeći savjete svoje primalje ako sam htjela ubrzati porod. Tijekom te šetnje žene s kojima sam dijelila sobu su mi pomagale, odvele su me do wc školjke, trudovi su mi postali jači i učestaliji, a od bolova nisam mogla hodati odveo me na WC. Soba je molila babicu da ponovno pozove doktora jer je tako šarena. Doktorica me pregledala i rekla “Nećeš ti to još, ali kad si tako uporan i plašiš ove žene ovdje, hajde” i vratila se niz hodnik, a ja sam znala samo ime te doktorice. jer . Ostao je na dužnosti do završetka poroda.”Prestanite se svađati. Ako niste došli u klaonicu, neće doći ni liječnik. Vidi da se osjećate neugodno.”
Vratio se u rađaonu oko 14 sati. Prije toga me isti doktor pregledao na ultrazvuku i rekao da imam samo jedan dan termina i da je još rano za trudove i da je amnionska tekućina bila dovoljna i htio je znati odakle dolaze ti trudovi. Vratili su CTG aparat, a trudovi su i dalje bili jako jaki i česti. U članku je jedna babica pogledala CTG i komentirala da ne psujem, nisam ovdje da ubijam. Kad sam osjetila jaku napetost, disala sam onako kako su me učili u trudničkoj školi i babica mi je rekla “nemoj se gubiti”, neću tako pomoći bebi, da diše normalno.
Jer svaki put kad dođu ljudi su drugačiji, svi me kritiziraju što ležim, ne treba ovako, nego treba ovako. Na svako moje pitanje o tome koliko će trajati bili su ili krajnje bezobrazni ili nisu imali odgovor. Doktor se nije pojavio, ostao je preko puta hodnika. Ovakvo stanje trajalo je do oko 21 sat. Došla je doktorica s babicom i pitala nas što imamo ovdje, a ona je rekla “to je ono što je bilo sinoć ovdje”.Doktor je pogledao CTG i rekao: ‘Ajmo je roditi pa idemo kući’. Babica je nešto napravila, ne znam što, i rekla ‘Smiri se i slušaj me, za pola ćeš roditi’. sat.” .
Opet su me ostavili samu i nakon nekog vremena me sestra pogledala i rekla “Vidim glavicu, ti nastavi da guraš i sad će oni” i tada se pojavila babica koja se zvala Ljubica, nervozno se pripremala. Žalila se sebi i kolegicama ‘ajmo to srediti, boljet će me glava kad ona već leži ovdje’, a oni su vikali na mene i govorili da nisam normalna, što sam mislila, gdje sam došla. iz , ležala sam satima, grdila se kao da sam došla na klanje, da sam smetala svim rodiljama i da liječnik neće doći jer mu je neugodno gledati me. Primalja je pristala i usput me nastavila vrijeđati i grditi, govoreći da sam nenormalna i da me treba poslati u ludnicu.
Osjećala sam se kao da gubim svijest, nisam mogla govoriti, nisam više osjećala ruke i noge, ali su mi se noge same počele trzati i noge su radile nevoljne pokrete koje nisam mogla kontrolirati. Primalja me ošamarila i zavezala mi noge.Tukla se i vrijeđala me tjerajući me da guram bebu, napela se, pukla je veza i ja sam je udario nogom u leđa (barem je tako rekla, nisam shvatio). Onda mi je počela vikati ispred lica. “Sada ćeš vidjeti svog Boga”, pozvala je drugu sestru i rekla “ajmo ovdje napraviti epiziotomiju”. Kad je moja sestra izvodila seppuku, babica joj je rekla da će mi sve vratiti ako može.
- “Predat ćemo bebu socijalnoj službi jer si je pokušao ubiti.”Kad je bebina glava izašla, kad sam se jako namučila da je izvadim, više je nisam osjećala, u ušima mi je zujalo, a čula sam njihove glasove kao da su daleko Isto. Ovaj put mi je babica zabila najdublje i nekako sam se osvijestila i cijela beba je izašla. Podigla ga je i rekla: “Vidi, je li to djevojka? Reci mi glasno, ne diraj me više, jer je želim ubiti, jer je ne želim gurati sa sobom.” vidi je opet, žena koja je opet poslala krevet Kad je došla, izvrijeđala me, babica se smirila, posteljica je izašla, a babica je pozvala na pregled.
Renoviranje je bilo bolnije od porođaja U to vrijeme pojavio se i doktor koji mi je imao nešto reći. Kako to izgleda i znam li odakle dolazim? Bio bih sretan da me babica nije tužila. Izluđujem sve buduće mame.
Netko je vikao da beba ima 2800 grama, a onda je počeo vikati “Što, jer 2800 grama je izazvalo toliku dramu, trebaš se sramiti ovakvog ponašanja, ako nisi sposobna roditi dijete, što radiš zaboga” “Dijete”. Donijeli su bebu umotanu u ručnik, stavili je na moja prsa 5 sekundi, a zatim je odnijeli.Tijekom šivanja, kada sam morala biti vrlo smirena i koncentrirana na svaki pokret jer sam se još malo trzala, babica je stajala pored sestre i ružila me, ponekad mi se obraćajući i odvratnim tonom.
Nakon što je završila oko 23:30, žena koja je dostavljala krevet uzela je krevet i stavila ga do moga i rekla mi da ustanem jer ona nema cijeli dan, a ima i drugih žena koje trebaju leći. Nisam jedini tamo. Morao sam se preseliti u taj krevet gdje su mi stalno govorili da ne glumim i da se ponašam normalno.
- “O čemu razmišljaš, bit ćeš kraljica kad se rodiš”. Iz umivaonika je izvadila prljavu krvavu krpu, namočila je, nekoliko puta obrisala mrlje od krvi na stolu, stavila novu nesteriliziranu plahtu i zavezala me (stalno vrijeđanje),Koristila je iste rukavice i brisala krv krpom umrljanom tuđom krvlju, otvorila je krevet, pritisnula dugme u liftu, otvorila vrata, a kad smo došli do sobe gdje je čekala da me prebace Legao sam u krevet, otvorio ruksak, uzeo uložak i rekao
“Što me gledaš ko kravu, hoćeš raširiti noge da ti stavim uložak da ne kakiš do jutra ili ne”. U sobi su bile još dvije trudnice. Došla je medicinska sestra, pregledala me i ugasila svjetla.Tijekom dana nisam mogao odgovoriti na komentare, niti sam se mogao buniti. Prvi put cijeli dan smjela sam skinuti masku s lica i normalno disati. Dugo nisam mogao zaspati, još uvijek sam bio previše nervozan.
- Cijelo jutro se pitam gdje mi je dijeteSutradan, kad su se probudili oko šest ujutro, rekli su da je netko u posjeti. Otišla sam do toaleta i dugo čekala kad sam se vratila, sestra me čekala u sobi “Gdje si bila? Nisi u hotelu. Moram ići. Samo sam došla natrag da izmjerim temperaturu zbog tebe.“ Inače sam od četiri tuširanja izabrala kabinu s najmanje oštećenja, krvavom vlažnom maramicom na podu, ali i to je bilo najprihvatljivije.
Zamolili su nas da ustanemo i sami zategnemo plahte jer moraju biti čiste kad dođe doktor. Došao je doručak, mala kiflica, po 30 grama margarina i pekmeza. Zbog posjeta su nas nagovarali da što prije jedemo. Liječnik je ostao 5 sekundi i otišao ne odgovorivši ni na jedno pitanje. Cijelo jutro nisam mogla ni od koga dobiti informaciju gdje je beba i je li sve u redu. Tražio sam novu plahtu jer je moja bila krvava i dobio sam odgovor da su sve krvave i da mi neće dati novu dok ne odem.
U jedanaest su dovezli kolica s bebom i moja su bila tu. Ostavili su je i otišli. U 12 sati dolazi dojilja nahraniti bebu. Zamolila sam je da me ne hrani i da je želim probati dojiti, uz objašnjenje da već osjećam nelagodu od mlijeka koje dolazi. Natjerao me da skinem pidžamu pred svima kako bi mi vidio grudi.
“Što, misliš li da beba može sisati mlijeko? Ima li načina da joj dam krutu hranu i onda odem. Beba je cijeli dan sa mnom, nekoliko puta je krišom hranim, ali ako beba pokuša,” pitala je moja sestra, dođi je nahraniti, pa nisam došao. Djeca su uklonjena u 23 sata.
- Sutradan sam ustao u 5:00 ujutro kako bih imao vremena za tuširanje dok sestra ne dođe da započne mobilizaciju. Krvavi rupčić od jučer još je bio tamo. Opet sam tražila čistu posteljinu, nije mogao, ovaj put je došao ranije, a sestra je rekla da svi odmah dođemo u kabinet za ultrazvuk. Tu smo se postrojili, a na vratima je bila medicinska sestra koja nas je samo trebala podsjetiti da ubrzamo svaki korak jer se doktoru žuri. Donijeli su bebu i ovaj put je došla dojilja i ja sam je također zamolila da je ne hrani jer ću ja dojiti, a ona je ostavila šalicu i pomogla mi.
Nekoliko mjeseci kasnije otkrili smo na drugom mjestu da su bebine sublingvalne resice bile skraćene pa nije mogla sisati bez pomoći, problem koji nije bio moja krivnja.Popodne je prošla pedijatrijska sestra koja je rekla da će po bebu doći na vrijeme u devet sati navečer. Presvukao sam je i počeo je hraniti. U 20:40 medicinska sestra je došla po bebu i zamolila sam je da je podojim, samo je pokrila bebin nos ustima. i pusti me. Nakon toga ju je odveo bez komentara. Ovo je bio prvi put da sam se slomila i plakala cijelu noć.
- Sutradan je sve bilo isto, kupaonica opet neuredna, plus premalo obroka, hrana je bila loše pripremljena, tih dana je bio policijski sat, živjeli smo na plazmi koja se mogla kupiti u dućanu za rodilje u bolnica. Posjet je došao i liječnik je rekao medicinskoj sestri “da danas može ići.” Nakon nje je došla pedijatrijska sestra i rekla mi da beba mora ostati u rađaonici i da idem bez nje. Na pitanje zašto, dobio sam odgovor da je sve u redu, ali moraš imati društvo.
Molila sam medicinsku sestru da me ne pusti s bebom, nego da ostanem, a ona se sažalila i rekla da mi može dopustiti samo jedan dan, a ako beba ostane dulje, morat ću otići. Doveli su mi dijete i pitala sam što nije u redu. Rekli su da netko mora poći sa mnom. Dojila sam svoju bebu i sve je išlo na bolje, nisam puštala krutu hranu i svaki put bi mi sestra rekla da postoji rizik da dovedem bebu u “hipoglikemijski šok” i ako je ne uspijem dojiti, ona neće Razmišljam o tome da se vratim da je nahranim, da, moram biti odgovoran za sebe.
Sutradan sam se probudio prije svih, a pod tušem je još uvijek bila krvava maramica. Navodno ovih dana nitko čak ni ne skuplja smeće pod tuševima, a kamoli ih čisti. Nakon tuširanja sigurno bih se vratila krvavim plahtama koje su bile peti dan. pristup. Doktorica je vidjela na kartonu da sam jučer trebala ići pa je počela vikati na sve sestre i mene. I dalje sam samo zabrinuta da beba nije dobrog zdravlja, da bih mogla otići kući bez nje, a još uvijek ne znam što je s njom. Što se događa s bebom koja mora biti uz mene, koja je uz mene cijeli dan, s majkom koja ni ne zna što se događa, u krvavim plahtama.
Rekli su mi da spakiram kofere i odem. Stavili su nove posteljine i poslali me u hodnik. Posjete bebama dolaze kasnije. Zajedno s drugim majkama stajala sam dva sata u hodniku u pidžami i noseći svoje stvari, čekajući da se sve bebe pregledaju i donese odluka koja može kući. Dobio sam da i djeca su mogla ići sa mnom, ali sam morao pričekati dok se papirologija ne završi.
Ova situacija je trajala još dva sata dok nismo izašli iz bolnice. Na otpusnici iz rodilišta je pisalo da je sve u redu. Bez imena i prezimena osim liječnika koji dolazi. Kasnije sam tražio doktora na internetu… Ime babice Ljubice ostalo je zapamćeno kao ime živog vraga kojeg sam vidio na svoje oči.Svaka žena koja se rodi zdrava i rodi zdravo dijete svakako je sretna žena. Ipak, to nije razlog za onu staru “budi dobar i sve zaboravi”. Nemoj ništa zaboraviti. ”
