U našoj današnjoj priči jedan mladić koj je napustio Balkan i potražio bolji život u Njemačkoj je vremenom počeo da se stidi svojih korijena i žene koja ga je rodila.
Mirza je bio sin bosanskih rukotvorina i njemačkih asfaltnih cesta. U Frankfurtu je živio život kakav je oduvijek želio – menadžer u logističkoj tvrtki, njemačka djevojka Klaudija, skupi sat na ruci i odijela koja su više govorila o njegovoj poziciji nego o njemu. Trudio se da bude neprimjetan, da se stopi s onim svijetom koji je odabrao. Povlačio je ramena kad bi čuo bosanski jezik na ulici, izbjegavao je druženja s “našima” i uvjeravao sve oko sebe da je on – prije svega – Evropljanin.
Jedino petkom nije mogao pobjeći od sebe. Svakog petka popodne, autobus iz Travnika donosio mu je paket. Ne onaj u ljepljivoj ambalaži iz supermarketa, nego pletenu plastičnu vrećicu, onu koju na selu zovu ceker. U njoj bi majka Fatima poslala ajvar, suho meso zamotano u novine, sir koji miriše na pljesnivu podrumsku vlagu, i uvijek – vunene čarape. Mirza je mrzio te petke.
Mrzio je odlazak na glavnu stanicu gdje se skupljao “naš svijet” s njihovom bukom i mirisom domaćeg duhana. Zato bi parkirao Audi dalje od ulaza, podigao kragnu i brzo otrčao do autobusa, kao da ga netko vreba.
- “Evo ga, sine, poslala majka”, rekao bi vozač Suljo kroz prozor. “Hvala, Suljo”, promrmljao bi Mirza i nestao. Zatim bi, na putu do stana, uradio ono što je radio pet godina. Pronašao bi najbliži kontejner, izvadio sir i meso, opravdavajući se šapatom: “Ovo smrdi, što će Klaudija reći?” Bacio bi hranu. Vunene čarape slijedile bi istom rutom. A majci bi poslao poruku: “Hvala mama, sve je super.” Fatima bi odgovorila: “Neka sine, samo jedi.”
Tako je bilo pet godina, pet godina laži, pet godina ljubavi koja je završavala u smeću. Sve dok prošlog petka autobus nije stigao, a Suljo izašao bez cekera. Bio je obučen u crno. Mirza je nestrpljivo cupkao na stanici, žureći na večeru s kolegama. “Gdje je paket, Suljo?” upitao je. Suljo ga je pogledao onako kako se gleda dijete kad se nešto nepovratno pokvari. “Nema paketa. Majka ti je poslala samo ovo.”
Iz džepa je izvadio bijelu kovertu s drhtavim rukopisom: “Mom Mirzi”. Ruke su mu se sledile, iako je večer bilo toplo. “Suljo… šta je ovo? Gdje je mama?” Suljo je skinuo kapu i spustio pogled. “Nema je. Jutros su je našli. Sjela je pored štednjaka, igle su joj bile u rukama. Plela je… ovo.” Iz drugog džepa izvadio je nedovršene vunene čarape, s iglama koje su još visjele.
Mirza se srušio na koljena. Drhtavim rukama otvorio je kovertu. Unutra nije bilo pisma – bila je hrpa novčanica. Sitne, zgužvane, od pet, deset i dvadeset eura. Mirisale su na bosanski duhan i bosiljak. A između njih, papirić istrgnut iz školske bilježnice. Na njemu, majčin rukopis: “Sine, oprosti. Znam da si bacio moju hranu. Vidjela sam prošle godine kad sam došla u posjet, u kontejneru pred tvojom zgradom. Nisam ti rekla da te ne postidim. Ali nastavila sam slati. Nisam slala da jedeš. Slala sam da znaš da te majka voli i da te neko čeka. Tuđina je hladna. Zato sam plela čarape. Ovo su zadnje.”
Mirza je pao na prljavi asfalt frankfurtske stanice. Skupi kaput bio je prekriven prašinom, a on je grlio nedovršene čarape i plakao. Ljudi su prolazili, gledali gospodina u odijelu kako urliče od bola. Nije ga bilo briga. Shvatio je da sve te godine nije bacao sir i čarape – bacao je majčino srce, komad po komad.
Suljo mu je stavio ruku na rame. “Hajde, sine. Idemo kući.” Te noći Mirza se vratio u Bosnu. U kući je našao samo tišinu i ormar pun vunenih čarapa – stotine pari, za njega i za unuke koje majka nikad nije dočekala. Danas Mirza više ne vozi Audi. Vratio se u selo, popravio staru kuću. I svakog petka šalje pakete sirotinji – u svakom su sir, meso i vunene čarape. Da griju. Jer hladna je tuđina, ali još je hladnije srce koje zaboravi odakle je.
