Jedan mladi čovjek koji je otišao iz Bosne u Njemačku u potrazi za šansom za bolji život njegova nena mu je stalno autobosom slala hranu koj je on bacao. Jednog dana hrana nije stigla.
Bila je srijeda popodne, a autobusna stanica u Stuttgartu bila je mokra od sitne, uporne kiše koja je prodirala kroz kaput i ulazila u kosti. Mirza je stajao ispod nadstrešnice, nervozno gledajući na sat. Imao je dvadeset četiri godine i studirao informatiku, a srijeda mu je bila najgori dan u sedmici – ne zbog fakultetskih predavanja, već zbog obaveze koju nije volio: svake sedmice morao je čekati autobus koji je iz Bosne donosio paket njegove bake Hatidže.
Tog dana autobus je stigao tačno na vrijeme, prašnjav i umoran od dugog puta. Mirza je prepoznao poznati miris koji ga je dočekivao svake sedmice – mješavina pogonskog ulja, jeftine kafe, cigareta i znoja. Vozač je izveo tešku, staru kariranu torbu, zalijepljenu selotejpom sa svih strana. Mirza ju je podigao i krenuo prema stanu, osjećajući ljutnju na Bosnu, na baku, pa i na sebe.
Kad je ušao u stan, bacio je torbu na pod i rasporio selotejp nožem. Unutra je, kao i uvijek, bio paket za preživljavanje: dvije tegle pekmeza od šljiva, tegla ajvara, suhe šljive, orasi i vunene čarape koje su uvijek bodle kožu. Mirza se mrštio na sve to. Njegov hladni, moderni stan bio je pun njemačkih delikatesa, grijanja na podu i udobnosti. Pekmez i čarape činili su se suvišnima u njegovom svijetu. No svaka srijeda nosila je ritual koji je trajao godinama. Telefon bi zazvonio sat vremena kasnije, i drhtavi glas bake Hatidže ponovo bi ga podsjetio na dom, na Bosnu, na miris djetinjstva i toplinu porodičnog gnijezda.
- Sedmice su prolazile u istom ritmu, sve dok jednog dana autobus nije došao s kašnjenjem. Mirza je nervozno cupkao ispod nadstrešnice, gledajući u kišu i telefon. Kad je autobus napokon stigao, vozač nije otvorio prtljažnik. Polako je prišao Mirzi i tiho mu rekao da toga dana nema torbe. Baka Hatidža preminula je ujutro, prije nego što je pošiljka stigla. Srce mu je zatreperilo od šoka.
Nije bilo torbe koja bi fizički otežala njegove ruke, ali odjednom je osjetio težinu praznine u grudima. Mirza se vratio u stan u bunilu, sjeo na kauč i gledao u telefon, osjećajući da je cijeli svijet postao hladan. Bio je šokiran time koliko je upravo taj drhtavi, starinski glas bake unosio toplinu u njegov život, koliko mu je nedostajala prisutnost koju je ranije olako shvatao.
U špajzu je pronašao prašnjavu teglu pekmeza, gurnutu među njemačke proizvode, gotovo zaboravljenu. Otvorio ju je, a gusti miris šljiva odmah ga je prebacio u djetinjstvo, u bakinu kuhinju i na selo. Unutra je bio i mali komadić papira, pažljivo umotan, rukom koja se tresla. Poruka bake govorila je da dok jede taj pekmez, neno je još uvijek s njim, čak i ako je daleko. Osjetio je ljubav koja se prenosila kroz jednostavan gest i miris šljiva, osjećaj doma koji nije zahtijevao luksuz ili udobnost, nego prisutnost i brigu.
Te noći Mirza nije uključio grijanje. Obuo je debele vunene čarape koje su ga grijale više od ikakvog radijatora. Legao je u krevet osjećajući se kao kod kuće, okružen toplinom koju mu je baka ostavila u mirisu i dodiru svojih poklona. Tog dana shvatio je da dom nije mjesto, nego osjećaj koji prenosi ljubav i pažnja, i da prava prisutnost može nadmašiti sve materijalno.
Ta teška srijeda, ispunjena gubitkom i nostalgijom, završila je osjećajem povezanosti koji nije mogao uništiti ni put, ni vrijeme, ni smrt. Mirza je prvi put osjetio da je, iako bez bake fizički, još uvijek zadržao njenu ljubav i prisutnost u sebi, kroz miris šljiva, grube čarape i male, ali važne geste koje nikada neće zaboraviti.
