Imati samo jednog pravog prijatelja koji bi za vas sve učinio u vašem životu je neprocjenjivo blago baš kao što se pokazuje u našoj priči kada je mladić pozvao svog prijateja za kuma.
Dan vjenčanja trebao mu je biti najsretniji dan u životu, no on je osjećao samo grč u želucu. Oženio je Jelenu, djevojku iz bogate beogradske obitelji. Njezini roditelji platili su sve – restoran, dekoraciju, glazbu, čak su i njemu kupili odijelo od tisuću eura. Sve je moralo biti na nivou. Jedini uvjet koji je on postavio bio je da mu kum bude Lazar, najbolji prijatelj iz djetinjstva. Odrasli su u istom selu, dijelili su jednu kiflu na dva dijela. Ali dok je on otišao u grad i uspio, Lazar je ostao na selu brinuti se o bolesnom ocu i malom imanju. Nije imao mnogo, ali imao je dušu veću od planine.
Jelena se bunila. Govorila je da Lazar ne ide uz zvanice, da će odudarati od njezinih prijatelja advokata i liječnika. On je lupio šakom o stol i rekao da nema vjenčanja bez Lazara. Došao je taj dan. Sala je blistala. Svi su bili u skupim toaletama, mirisali na skupe parfeme. A onda je ušao Lazar. Nosio je svoje jedino odijelo, sivo, malo izblijedjelo na laktovima. Cipele su mu bile čiste, ali iznošene.
Potrudio se, ošišao, obrijao, ali siromaštvo se ne može sakriti peglom. Vidio je kako se Jelenina majka pogledala s rođacima i pokrila usta rukom da sakrije podsmijeh. Čuo je šaputanje. Jelena ga je uštipnula za ruku i prosiktala da je to sramota. Osjetio je vrućinu u obrazima. Umjesto da brani svog kuma, spustio je glavu. Bilo ga je sram. Sram njegovog odijela, a još više sram sebe što se stidi njega.
- Gurnuli su ga u zadnji red za slikanje. Nisu mu dali ni da drži zdravicu jer nije elokventan. Lazar je samo šutio, smješkao se onim svojim dobrim očima i govorio mu neka se opusti. Nije htio kvariti dan, iako je vidio kako ga gledaju. Došao je red na darivanje. Koverte su pljuštale. Jelenini rođaci su se natjecali tko će dati više – ključevi od auta, vaučeri za putovanja, koverte debele kao cigle.
A onda je došao Lazar. Prišao je stolu, drhtavim rukama izvadio tanku, običnu bijelu kovertu i spustio je u kutiju. Jelenina majka je glasno prokomentirala da je dao koliko je mogao. Svi su se nasmijali. Lazar je pocrvenio, pogledao ga u oči, klimnuo glavom i tiho se vratio na svoje mjesto.
Kad je vjenčanje završeno, brojali su poklone u sobi. Jelena je bacala koverte na gomilu, sva sretna. Zatim je uzeo Lazarovu kovertu. Bila je lagana. Otvorio ju je. Unutra nije bilo novca. Bio je jedan papir. Zvanični dokument s pečatom. Ruke su mu se tresle dok je držao taj papir. Bila je to bankovna uplatnica. Na njoj je stajalo njegovo ime, ime banke i pečat da je plaćeno u cijelosti. Iznos – petnaest tisuća eura. Jelena mu je otrgnula papir iz ruke i upitala o čemu se radi. Morao je sjesti. Pre godinu dana upao je u kockarske dugove. Velike. Krio je to od Jelene, od njezinih roditelja, od svih. Zelenasi su ga pritiskali, prijetili da će doći na vjenčanje i napraviti haos ako ne vrati novac. Bio je očajan. Jedina osoba kojoj se povjerio bio je Lazar.
Uz uplatnicu je bio zakačen mali karirani papirić. Stajalo je da je Lazar prodao djedovu šumu i kravu da bi platio dug. Napisao je da njemu ne treba ništa dok ima prijatelja za brata. Zaplakao je glasno, jecajući, pred ženom, pred taštom, pred svim tim parama na stolu. Lazar je prodao sve što je imao – svoju očevinu, svoj izvor prihoda – da bi njega spasio od sramote. A on se stidio njegovog sivog odijela. Dozvolio je da ga gurnu u zadnji red i šutio dok su mu se smijali. Istrčao je iz sobe, iz hotela u onom skupom odijelu, tražeći ga. Vidio ga je na parkingu kako kreće prema autobusnoj stanici, pješke, po kiši. Pao je na koljena pred njim na mokrom asfaltu, zagrlio ga i molio za oprost.
Lazar ga je podigao i zagrlio. Rekao mu je neka ustane i ne prlja odijelo. On je odgovorio da ga nije briga za odijelo. Rekao mu je da je on njegov brat i da će od tog dana sjediti zajedno, u prvom redu. Vjenčanje se nastavilo bez njega. On je te noći sjedio s Lazarom u njegovoj trošnoj kući, pili su rakiju i jeli sir. Jelena mu je oprostila dug, ali nikad nije razumjela tu vezu. A on je naučio lekciju. Odijela se kupuju novcem, ali prijatelji se stječu srcem. I nikad više nije procjenjivao čovjeka po cipelama.
