U današnje vrijeme djeca iako mala mnogo toga znaju i u stanju su da steknu neke vještine bolje od odraslih što pokazuje i primjer male djevojčice iz naše današnje priče.
U sjedištu velike međunarodne korporacije održavao se finalni krug zapošljavanja prevodilaca. Staklena zgrada blistala je u centru grada, a u holu su se ljudi u skupocjenim odijelima živcirano prelistavali dokumente i ponavljali strane riječi. Nervoza je bila opipljiva. Kandidati su izlazili iz konferencijske sale jedan za drugim, većinom poraženi.
Neki su ljutito razgovarali telefonom, drugi su brisali suze. Svi su znali da završni intervju vodi vlasnik kompanije Michael Reynolds, čovjek poznat po strogom pristupu i besprijekornom poznavanju jezika. Njegova reputacija bila je dovoljna da kandidati drhte i prije nego što uđu u njegovu kancelariju.
Sekretarica je umorno otvorila vrata i proglasila sljedećeg kandidata. No umjesto uobičajenog kandidata u odijelu, u hol je ušla djevojčica od trinaest godina. Nosila je jednostavnu školsku uniformu, stare bijele patike i mali ruksak na leđima. U rukama je držala tanak fascikl. Izgledala je premlado i krhko za ovakvo mjesto. Neki su se tiho nasmijali, drugi su šaputali. Djevojčica nije pokazala ni trunku nesigurnosti. Mirno je ušla u konferencijsku salu.
- Duga sala odjednom je utihnula. Michael Reynolds polako je podigao pogled. Upitao ju je je li se izgubila, što je izazvalo tiho smijeh među zaposlenima. Djevojčica je sjela preko puta njega i odgovorila da je došla na intervju. Smeh je postao glasniji. Jedan od menadžera pitao ju je što želi raditi. Neustrašivo je odgovorila da želi postati međunarodni prevoditelj. Reynolds se naslonio u stolicu i upitao je koliko jezika zna. Odgovorila je – osam. Navela ih je: engleski, francuski, njemački, španjolski, ruski, talijanski, kineski i japanski. Ljudi su se otvoreno smijali. Jedan od menadžera sarkastično je primijetio da je impresivno za trinaest godina.
Djevojčica je ostala potpuno smirena. Zatim je otvorila fascikl koji je donijela. Izvadila je dokument koji se ticao važnog međunarodnog ugovora – istog onog o kojem su raspravljali prije nekoliko minuta, s najvišim rukovoditeljima kompanije. Tada je učinila nešto što je potpuno promijenilo dinamiku u prostoriji. Počela je tečno analizirati pravne nejasnoće u ugovoru i prijevodne greške koje su mogle koštati kompaniju ogromnih gubitaka. Nije koristila dječji jezik, već preciznu stručnu terminologiju. Prostorijom je zavladala potpuna tišina.
Ljudi su prestali disati. Nisu mogli vjerovati da djevojčica od trinaest godina razumije složene pravne termine i klauzule bolje nego mnogi odrasli kandidati prije nje. Njezina analiza bila je toliko oštra i precizna da su iskusni pravnici za stolom ostali bez riječi. Michael Reynolds polako je ustao. Po prvi put tijekom intervjua pogledao ju je s pravim poštovanjem. Upitao ju je tko ju je sve to naučio. Djevojčica je spustila pogled i objasnila da joj je majka radila kao prevoditelj na međunarodnom sudu, a nakon što je preminula, nastavila je učiti sama.
Svi u prostoriji shvatili su težinu njezinih riječi. To nije bila priča o djetetu koje se želi igrati odraslih. Bila je to priča o naslijeđenoj stručnosti, o odanosti i hrabrosti da se i u ranjivom položaju pokaže znanje stečeno kroz bol i trud. Reynolds je naredio da se djevojčica odmah uključi u tim kao pripravnica. No ona je mirno odgovorila da ne traži milost, već poštenu šansu – da želi proći iste testove kao i svi ostali kandidati. Taj je zahtjev dodatno impresionirao sve prisutne.
Djevojčica je položila testove s najboljim rezultatom u povijesti kompanije. Njezina priča postala je legenda. Michael Reynolds osobno je zadužio reviziju procesa zapošljavanja, uvodeći pravilo da se svakom kandidatu, bez obzira na godine i izgled, pruži jednaka šansa i poštovanje. Djevojčica nije dobila posao zato što je izazvala sažaljenje niti zato što je bila čudo od djeteta. Dobila ga je zato što je na stolu ostavila dokumente i analize koji su nadmašili sve odrasle u prostoriji.
Ova priča ostaje snažan podsjetnik svima u poslovnom svijetu. Nikada ne treba podcjenjivati nekoga zbog godina ili izgleda. Prava kompetencija ne poznaje godine, a hrabrost da ostanete mirni kad vam se svi smiju često je najbolji pokazatelj karaktera i znanja. Djevojčica je pokazala da se poštovanje ne moli – ono se zaslužuje onim što znate i kako se nosite s pritiskom. I da ponekad najveće iznenađenje dolazi iz najmanje očekivanog smjera.
