Đorđe Marjanović, poznat po svom jedinstvenom scenskom ponašanju, postao je ikona jugoslovenske muzičke scene. Obeležio je jedno vreme i ostavio neizbrisiv trag u istoriji zabavne muzike.
Marjanovićev početni nastup na pozornici nije bio usklađen s preferencijama drugih. Uveo je razinu umjetničkog izražavanja i slobode kakva do sada nije bila viđena na ovim prostorima. Bio je pravi showman, ali i pjesnik, skladatelj i glumac.
- U dobi od 29 godina izdao je svoj debitantski album, nakon čega su ubrzo uslijedili kultni nastupi koji su ga razlikovali od ostalih umjetnika. Ti su koncerti sadržavali trenutke u kojima bi padao na koljena, lio suze, bacio jaknu u gomilu i izazvao uzbuđenje i emocije. Njegova zadivljujuća prisutnost i bezgranična energija na pozornici postavili su ga kao prvog istinskog idola za generacije odgojene na pjesmama kao što je “Whistle at Eight”. Biografija Đorđa Marjanovića.
Marjanović, rođen 30. listopada 1931. u Kučevu, pojavio se kao prva prava glazbena zvijezda Jugoslavije, zapalivši društvene nemire među svojim obožavateljima. Poznati kao “Đokisti”, ovi navijači često su organizirali prosvjede kad god su smatrali da se prema njemu postupa nepravedno. Značajan incident dogodio se 1961. kada su izbili neredi na Trgu Marxa i Engelsa u Beogradu nakon što je izgubio na natjecanju Zlatni mikrofon, što je izazvalo intervenciju milicije.
Kako bi smirio okupljene, Marjanović se popeo na automobil i nastupio. Njegov utjecaj proširio se i izvan Jugoslavije, jer je brzo postao iznimno popularan u Sovjetskom Savezu. Tijekom turneje u Moskvi 1963. godine, nastupao je tri puta dnevno u dvorani s kapacitetom od 25.000, privukavši preko 750.000 posjetitelja u samo deset dana. Postao je kulturna ikona, simbolizirajući vezu između dviju nacija, s pjesmama kao što su “Beograd”, “Mlord”, “Romana” i “Lutka” koje su osvojile srca sovjetske publike.
Zanimljivo je da je Đorđe Marjanović studirao farmaciju i bio apsolvent na Farmaceutskom fakultetu u Beogradu prije nego što se potpuno posvetio glazbenoj karijeri. Njegov debitantski nastup dogodio se 1954., označivši početak impresivne karijere. Tijekom svog glazbenog puta susreo se i sa zdravstvenim problemima. Godine 1967., prije koncerta u Lenjingradu, ostao je bez glasa; međutim, on se ipak popeo na pozornicu i šaputao pjesme, a publika mu se pridružila. Kasnije su iskustvo opisali kao čarobnu atmosferu, izražavajući svoje zadovoljstvo.
Značajan i tužan događaj u njegovom životu dogodio se 14. travnja 1990. godine kada je doživio moždani udar tijekom koncerta Lepe Brene u Melbourneu. Dok je izvodio pjesmu “Nema ko da me žali”, srušio se na pozornici. Publika, naviknuta na njegovu tendenciju padanja na koljena radi dramatičnog učinka, postala je nestrpljiva, očekujući da će ovo biti još jedan dio njegove izvedbe.
- Nažalost, ovaj put je bilo drugačije. Marjanović se mučio pred publikom, a Juga je tog dana ostao u suzama. Ovaj incident označio je kraj njegove vokalne karijere i glazbenog puta na vrhuncu. Ipak, uz nepokolebljivu odlučnost i podršku svojih obožavatelja, povremeno se vraćao glazbi, surađujući s gostima i izvodeći vlastite pjesme koristeći playback.
Pozne godine dočekao je u rodnom Kučevu.U posljednjim desetljećima svog života odmaknuo se od nastupa i otkrio mir u rodnom Kučevu, gdje je staru kuću pretvorio u osobni muzej. Unatoč poteškoćama s govorom, članovi njegove obitelji tvrde da je uvijek znao pjevati. Nakon ohrabrenja odanih obožavatelja, od tada je održao nekoliko koncerata.
31. svibnja 2004. godine oprostio se od publike u Sava centru u Beogradu. Klubovi navijača “Đokisti” čuvaju uspomenu na Marjanovića, a on ih je često posjećivao i zauvijek ostao u srcima svojih obožavatelja. Glazba koju je stvarao i osjećaji koje je iskazivao na nastupima i dalje su značajan dio njegove ostavštine, utječući ne samo na jednu generaciju, već na sve one koji su ga cijenili i poštovali kao pionira i inovatora na sceni zabavne glazbe ovih prostora.
Romantične veze-U Radio Beogradu Đorđe je naišao na markantnu službenicu Zlatu Rakić, čiji je glas bio zadivljujući. Uputila ga je da potpiše ugovor kako bi osigurao svoje plaćanje. Njihovo prijateljstvo je procvjetalo, a 1959. su se vjenčali.U početku ga je odbila, ali ju je njegova odlučnost iscrpila. Njezin utjecaj na njegovu karijeru bio je značajan. Đorđe to priznaje, ističući da je uspjela vidjeti njegov potencijal. Napomenuo je da, iako mu je supruga zaposlena na Radio Beogradu, penjanje nije bilo jednostavno, a na audiciji je prošao tek nakon suradnje s opernim pjevačem D. Pivničkim, koji je prepoznao njegov izniman talent.
- Pričalo se da je Zlata sposobna da postigne sve na Radio Beogradu i da će odati počast Đorđu. Odigrala je ključnu ulogu u tome da mu pomogne pokazati svoje sposobnosti, ali je osigurala da to bude učinjeno na odgovarajući način. I sama Zlata istaknula je Đorđev talent i njegovu očaravajuću sposobnost da osvoji publiku, naglašavajući da se ne može prisiliti publiku da prihvati nekoga tko nema tu urođenu kvalitetu. Đorđe radije svede na minimum rasprave o svom privatnom životu jer se često krivo tumače.
Na početku svoje karijere nepokolebljivu podršku imao je od Darka Pivničkog, proslavljenog opernog pjevača i prvaka Beogradske opere, koji mu je uvelike pomogao u razvoju vokalnih sposobnosti. Iako njegove vokalne vještine možda nisu bile izuzetne, njegovo je pjevanje posjedovalo zadivljujuću promuklost i jedinstvenu kvalitetu tona prožetu osjetljivošću. Pažljivo je razmatrao značenje svake riječi u svojim pjesmama, dodajući prepoznatljivu scensku prisutnost koja ga je transformirala u inovativnog i izvanrednog umjetnika.
Tijekom njegovog nastupa u Nišu 1958. godine, oduševljenje publike bilo je toliko da ga nisu pustili s pozornice. Našao se zbunjen, ne samo zbog svoje nepripremljenosti i ograničenog broja pjesama koje je imao, zbog čega nije imao što pratiti nakon ponavljanja već izvedenog, već i zato što je jedva mogao pojmiti toliki entuzijazam. Skromno je priznao publici da nema dodatnih pjesama za podijeliti.
Ovaj trenutak označio je zapanjujući susret sa slavom i samopoštovanjem. Godine 1965. u Rusiji je upoznao Eli Nikolajevnu, ljubav svog života, s kojom se kasnije i oženio. Njihova veza, kao i mnoge javne osobe, izazvala je veliku pažnju javnosti, ali Đorđe nikada nije izrazio žaljenje. Rodila mu je troje djece i bila mu je odana i njegovana partnerica. Eli je bio kamen temeljac njihove obitelji u kojoj su cvjetali ljubav i razumijevanje.
Tijekom 1960-ih, 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća postojano je dominirao glazbeno-zabavnom scenom u Jugoslaviji i Rusiji. Njegov utjecaj trajao je dugi niz godina, održavajući značajnu bazu obožavatelja, a ostao je relevantan unatoč pojavi novih glazbenih trendova. Ne samo da su ga njegovi vjerni obožavatelji i dalje podržavali, nego su i novije generacije prepoznale i cijenile njegov umjetnički talent.
Posjetio je brojne festivale, producirao pet LP ploča i objavio značajan broj singlova. Pjesma “Dvije crvene ruže” bila je posvećena Eli. Njegova životna snaga zračila je na tako visokoj razini da je dijeljenje s drugima postalo neophodno. Bila je sreća što su mu bile dostupne prilike. On je utjelovio duh ispunjen bujnom radošću i dubokom ljubavlju. Raspon njegove baze obožavatelja bio je neograničen. Povezivanjem s onim što je bilo u njemu, potaknuo je utočište ljubavi među ljudima. Kod nas iu Rusiji nastali su klubovi pod nazivom “Đokisti”, čiji su članovi pratili sve što je vezano za njegov rad, družili se jedni s drugima i slali mu pisma puna toplih osjećaja.
