U današnjem članku govorimo o prazniku koji pravoslavni vjernici s dubokim poštovanjem obilježavaju dan posvećen Svetom sveštenomučeniku Teodotu, čovjeku čija je hrabrost, milosrđe i nepokolebljiva vjera ostavila neizbrisiv trag u hrišćanskoj tradiciji.
Njegov život nije samo priča o mučeništvu, već snažna poruka o istrajnosti i snazi duha u vremenima straha, progona i nepravde.Sveti Teodot živio je u vremenu kada je ispovijedanje hrišćanske vjere bilo gotovo jednako smrtnom presudi – u doba cara Dioklecijana, jednog od najokrutnijih rimskih vladara po pitanju progona hrišćana. Iako po društvenom statusu samo skromni krčmar iz Ankare, Teodot je bio duhovni gorostas – čovjek koji nije okretao glavu od nevolje, već je s neizmjernom posvećenošću pružao pomoć onima koje je vlast progonila.
- Njegova krčma nije bila tek mjesto za odmor i piće – postala je utočište, zaklon za vjernike, ranjene i obespravljene. U njenoj tišini rađala se nada, a među zidovima koje su mnogi zaobilazili odvijala se tiha borba protiv nepravde. Teodot je u tajnosti pomagao progonjenim hrišćanima – nosio im hranu i lijekove, skrivao ih od vojnika, i što je možda najdirljivije, sakupljao tijela mučenika kako bi im pružio dostojnu hrišćansku sahranu.
Jedan od najsnažnijih trenutaka njegove službe dogodio se kada je, uprkos velikoj opasnosti, iz jezera izvukao tijela sedam djevojaka, poznatih kao mučenice iz Ankare. Te mlade žene bile su utopljene jer su odbile da se odreknu svoje vjere. Teodot ih nije poznavao lično, ali njegova vjernost principima i poštovanje prema žrtvama nadjačali su svaki strah. Izvukao je njihova tijela i sahranio ih u skladu s hrišćanskom tradicijom – i time ne samo ispunio religiozni čin, već pokazao duboku ljudsku empatiju i pravednost.
Ubrzo nakon tog čina, vlasti su saznale za Teodotova djela. Uhapšen je, mučen, ali ni tada nije pokleknuo. Ostao je vjeran vjeri, čak i kada je to značilo smrt. Njegove posljednje riječi bile su poruka nade: „Ne plačite za mnom, nego proslavite Gospoda koji mi dade snagu da pobijedim zlo.“
Danas, ovaj praznik u narodu ima poseban značaj. Doživljava se kao duhovna prekretnica – trenutak u kojem svjetlost nadjačava tamu, a molitva i skromnost vraćaju snagu duši. Jedan od običaja koji se prenosi generacijama jeste kupanje u hladnoj vodi tri puta, što se smatra načinom pročišćenja od negativnosti. Vjeruje se da voda na dan Svetog Teodota ima posebnu ljekovitu moć, jer je osvećena njegovom žrtvom i vjerom. Osobe koje se bore s bolestima, emocionalnim ranama ili strahovima, upravo tog dana traže iscjeljenje kroz vodu – kao simbol duhovne obnove i zdravlja.
- Još jedno važno vjerovanje vezano za ovaj dan jeste ideja da treba izbjegavati svađe i pomiriti se sa onima s kojima smo u sukobu. U narodnom predanju stoji da onaj ko se danas posvađa, nosi nemir kroz cijelu godinu. Zbog toga se ovaj dan često provodi u tišini, u krugu porodice, uz molitvu i svjetlost svijeća. Ljudi se obraćaju Teodotu, tražeći snagu, mir i usmjerenje u teškim trenucima života.
Molitve kojemu se upućuju podsjećaju na njegovu duhovnu veličinu i nepokolebljivu vjeru. Jedna od njih glasi:„Bio si naslednik Apostola prestolom i zajedničar duhom, bogonadahnuto delo si našao u viđenju duhovnog uzrastanja: Zbog toga si uzdizao reč istine i radi vere si do krvi postradao, sveštenomučeniče Teodote: Moli Hrista Boga da spase duše naše.“
Ovaj praznik nije samo uspomena na jedan život – on je podsjetnik na vrijednosti koje često zaboravljamo. Hrabrost, istina, empatija, vjernost i spremnost da se žrtvujemo za druge. Sveti Teodot nas uči da se dobrota ne mjeri statusom ni moći, već djelima. Njegova tiha borba, skrivena od pogleda tadašnjeg društva, danas odjekuje kao snažna poruka svima koji traže smisao i hrabrost u svijetu punom izazova.
U vremenu kada se mnogi suočavaju s moralnim iskušenjima, lažima i strahom, priča o Teodotu ostaje simbol čiste savjesti i postojanosti. On nas podsjeća da se istinska snaga ne mjeri glasnoćom riječi, već dubinom uvjerenja.
