U današnjem članku donosi se priča o jednom od najznačajnijih književnika s prostora bivše Jugoslavije Meši Selimoviću, čiji život nije bio ništa manje snažan i dubok od njegove književnosti.
Ono što ga je činilo posebnim nije bila samo njegova riječ, već i način na koji je živio, volio i trpio. Njegova ljubavna priča s Daroslavom Božić, pravoslavkom i kćeri generala, bila je hrabra i istinski ljudska – ljubav koja je nadilazila religijske, kulturne i društvene prepreke.
- Ta veza bila je daleko više od obične romanse – to je bila simbioza dvije duše koje su govorile jezikom razumijevanja, poštovanja i strasti prema životu. Uprkos tadašnjim predrasudama i očekivanjima društva, njihova ljubav bila je nepokolebljiva. Na pitanje šta je jedna pravoslavka, kći vojnog lica, vidjela u “muslimanu Meši”, njen odgovor ostaje upečatljiv: “Čovjeka koji je cijenio ljudskost, bez obzira na identitet.”
Meša je u svojim djelima istraživao najdublje slojeve čovjekove psihe, moralne dileme, unutrašnje sukobe između istine i laži, dobra i zla, hrabrosti i slabosti. Njegova remek-djela poput “Derviš i smrt” i “Tvrđava” postala su klasici, nezaobilazni u školskim programima, ali i neiscrpna inspiracija mnogim generacijama čitatelja. Iza tih riječi, postojala je ličnost – čovjek koji je, unatoč teškim okolnostima i političkom pritisku, ostao vjeran istini i umjetnosti.
Rođen 1910. godine u Tuzli, Meša se školovao u svom rodnom gradu, a potom nastavio studije u Beogradu, gdje je briljirao kao student srpskohrvatskog jezika i književnosti. Iako iz muslimanske porodice, jednom je rekao da se nacionalno osjeća kao Srbin, čime je još jednom potvrdio složenost svog identiteta, ali i širinu duha koji ne priznaje uske okvire etiketiranja.
Tokom Drugog svjetskog rata, aktivno je učestvovao u Narodnooslobodilačkom pokretu, a kasnije, iako član Komunističke partije, nije izbjegao političke progone. Postao je meta ogovaranja, podmetanja i ideoloških napada, što je, kako se vjeruje, ozbiljno uticalo na njegovo zdravlje i duhovni mir.
- Jedan od najsnažnijih i najemotivnijih trenutaka u njegovom životu bio je odlazak iz Sarajeva. Osjećajući se odbačenim od sredine u kojoj je živio, odlučio je da sa Daroslavom započne novi život u Beogradu. U jednom pismu prijatelju napisao je da je zbog “jednog centimetra iznad prosjeka” došao u situaciju da ga njegovo okruženje odbacuje. Tog dana, izgovorio je riječi koje su odzvanjale poput zavjeta: “Danas odlazim i ne vraćam se.”
U Beogradu je pronašao mir. Dočekali su ga prijatelji poput Dobrice Ćosića i Antonija Isakovića, a večeri su prolazile u tišini ispunjenoj pisanjem i prisustvom žene koja je bila njegova sjenka, njegova podrška i njegova snaga. Dok je Meša stvarao, Darka je čitala ili heklala, uvijek tu – neupadljiva, ali sveprisutna. Nakon svakog napisanog poglavlja, bila je prva koja bi ga pročitala, sa pažnjom i razumijevanjem koje može pružiti samo ona koja istinski poznaje dušu autora.
Daroslava nije bila samo supruga – bila je njegov oslonac. Pratila ga je kroz sve oluje, ostajala uz njega kada su mnogi digli ruke. Nakon njegove smrti, rekla je riječi koje oduzimaju dah: “Da sam znala da se neće vratiti, legla bih i spavala kraj njega.” Na pitanje nepoznate žene šta je vidjela u Meši, kao kći jednog generala, ponovila je ono najvažnije: ljubav prema čovjeku koji je znao cijeniti ljudskost iznad svega.
Ova priča nije samo o velikom književniku. To je svjedočanstvo o ljubavi koja ne zna za granice, o životu prožetom borbom, o čovjeku koji je ostao vjeran sebi bez obzira na cijenu. Meša Selimović je kroz svoju literaturu i svakodnevicu pokazao da se istinska veličina ne ogleda u položaju, imenu ili vjeri, već u poštenju, riječi i djelu. Njegov odnos sa Daroslavom ostaje primjer ljubavi koja nije tražila dozvolu, borbe koja nije imala publiku, i vjernosti koja nije umrla ni sa smrću.
