U današnjem članku donosimo priču muškarca koji je, kako sam priznaje, sopstvenom greškom izgubio ono najdragocjenije što je imao porodicu, ljubav i dostojanstvo.
- Ovo nije ispovest ispričana radi sažaljenja, već kao opomena i priznanje čovjeka koji je bio slab, sebičan i slijep za ono što je imao pored sebe.Stanko iz Priboja, danas 39-godišnjak koji živi i radi u Beogradu, imao je sve ono što se na prvi pogled čini kao uspešan život – stan, auto, stabilan posao u logistici i brak sa ženom koju je upoznao još tokom studentskih dana. Njeno ime je Irena, a ono što ga je kod nje osvojilo bila je njena skromnost, toplina i odsustvo prenemaganja. Ubrzo nakon što su se upoznali, započeli su zajednički život i vjenčali se, a vremenom su odlučili da prošire porodicu.
Kada je Irena ostala trudna, činilo se da se ostvaruje sve ono što je godinama želeo – porodica, nasljednik, stabilnost. Ali umesto da osjeća sreću i uzbuđenje, Stanko se postepeno počeo emocionalno udaljavati. Nije mogao da razumije kako je moguće da mu žena nosi dijete, a da je on ne doživljava više kao svoju.
Trudnoća je kod Irene donijela mnoge promjene – otečeno tijelo, iscrpljenost, bolove, nesanicu. Više nije imala ni snage ni želje da se dotjeruje. Za Stanka, tada zaslijepljen sopstvenim površnim pogledima, to je postajalo problem. Počeo je da gubi privlačnost prema njoj, i umesto da bude oslonac i podrška, tražio je pažnju napolju.
Na poslu je bila Tamara – mlađa, sređena, puna komplimenata. Za razliku od Irene, ona ga je gledala kao muškarca, a ne samo kao saputnika i pomoćnika. Sve je počelo bezazleno – poruke, flert, osmjesi. Vrlo brzo, prešlo je granicu. Dok je Irena ležala kod kuće iscrpljena trudničkim tegobama, on je odlazio u naručje druge žene.
- Ni dolazak sina, malog Viktora, nije promijenio njegovo ponašanje. Iako se na trenutak nadao da će ga taj trenutak osvijestiti, ubrzo se vratio istom obrascu – laži, izgovori, odsustvo. Umesto da bude prisutan, birao je da bježi – iza umora, gužve, „poslovnih obaveza“.
Irena nikada nije izgovorila optužbe. Samo ga je gledala onim tihim, razočaranim pogledom koji boli više od bilo koje riječi. I jednog dana, jednostavno – nestala. Kada se vratio kući, njih nije bilo. Ni Irene, ni sina. Ni jedne njene stvari. Na stolu ga je dočekala poruka, običan list papira sa rečenicama koje su mu zauvijek ostale urezane u pamćenje.
- Zahvalila mu je na sinu i poručila da je Irena koju poznaje – nestala. Našla je svoju sreću i zamolila ga da bude bolji otac nego što je bio muž.Stanko je tada shvatio šta je izgubio. Zvao ju je, molio, tražio, ali uzalud. Vremenom je saznao da je otišla kod sestre u Švedsku i da tamo započinje novi život – sama, ali slobodna i ispunjena.
Danas viđa sina povremeno – jednom, dvaput godišnje, kad Irena to dozvoli. Ona nikada ne priča loše o njemu pred djetetom. Ne koristi dijete kao oružje. Samo je – tiha, daleka i ravnodušna. A ta tišina, to odsustvo emocije, postalo mu je najveća kazna.
Stanko priznaje da je varao ženu u najosjetljivijem trenutku njenog života – dok je stvarala novi život. Nije mogao da podnese fizičke promjene koje su bile odraz stvaranja njihovog sina. Sada svakog dana, pred ogledalom, pita se – kakav je to čovjek bio?
Iako zna da njegova ispovest neće vratiti ono što je izgubio, nada se da može poslužiti kao opomena. Ako bar jedan muškarac, čitajući ove redove, zastane, pogleda svoju partnerku i prepozna koliko je ona dragocjena u svom umoru, borbi i nesavršenosti, možda će ova priča imati smisla.
Jer porodica se ne gradi samo od riječi i planova, već od prisustva, podrške i poštovanja u najtežim trenucima. A kad jednom ode, ono što ste olako odbacili, postaje najskuplje što ste ikad imali.
