U današnjem članku donosimo priču o nevjerovatnoj borbi za život švedske ljekarke Ane Bagenholm, koja je 1999. godine preživjela ono što se tada smatralo medicinski nemogućim.
- Ana je tada bila na specijalizaciji u Norveškoj i uživala u skijanju sa kolegama u blizini grada Tromsoa. Ono što je trebalo biti običan izlet, pretvorilo se u borbu između života i smrti koja je zadivila svijet i promijenila tok moderne medicine.
Tokom spusta niz snježne padine, Ana je izgubila kontrolu i pala kroz led u planinski potok. Zaglavljena ispod ledene površine, njena glava bila je potpuno pod vodom, a tijelo prikliješteno između stijena i ledene mase. Iako je bila u smrtonosnoj situaciji, uspjela je pronaći mali vazdušni džep ispod leda koji joj je omogućio da diše narednih 40 minuta. Međutim, nakon tog vremena njeno srce je stalo, a klinčka smrt je bila neizbježna.
Spasioci su je uspjeli izvući tek nakon 80 minuta provedenih u ledenoj vodi. Kada su je konačno izvukli, njeno tijelo je bilo hladno kao led, a temperatura tijela pala je na svega 13,7 stepeni Celzijusa – što je najniža zabilježena tjelesna temperatura kod odraslog čovjeka koji je preživio. Na prvi pogled, svi znaci života bili su nestali – nije imala puls, nije disala i nije bilo moždane aktivnosti. Sve je ukazivalo na smrt.
Ali norveški ljekari nisu odustali. Umjesto da proglase smrt, odlučili su pokušati ono što dotad nije bilo zabilježeno u medicinskoj praksi. Počeli su s polaganim zagrijavanjem njenog tijela i uključili su uređaj za vanjsku cirkulaciju krvi (ECMO), koji je pumpao krv kroz njeno tijelo i postepeno je zagrijavao. Prolazili su sati bez rezultata, ali upornost tima nije jenjavala.
- Tri sata nakon što joj je srce stalo, ono je ponovo počelo da kuca. Ljekari i medicinske sestre gledali su u monitore u nevjerici. Niko nije mogao vjerovati da osoba koja je bila klinički mrtva više od sat vremena, bez kiseonika u mozgu, može da se vrati među žive. Ipak, najteže pitanje je ostalo – da li će Ana imati trajna oštećenja mozga?
Uprkos svim prognozama, Ana se potpuno oporavila. Vratila se svom svakodnevnom životu, a kasnije je nastavila da radi kao radiolog upravo u bolnici u kojoj su joj spasili život. Njen oporavak nije bio lak, ali ništa nije ukazivalo na bilo kakve trajne posljedice. Nije imala kognitivne teškoće, pamćenje joj je bilo očuvano, a fizički se potpuno stabilizovala.
- Ljekari koji su je liječili objašnjavaju da je upravo ekstremna hipotermija ono što joj je spasilo život. Kad tijelo pretrpi nagli pad temperature, metabolizam se usporava, što znači da se potrošnja kiseonika i energija svede na minimum. To može zaštititi mozak i organe od oštećenja koje bi inače bilo neizbježno tokom dužeg prestanka rada srca.
Anin slučaj nije ostao samo lična pobjeda. Njena priča je pokrenula nova istraživanja i ubrzala razvoj terapije poznate kao terapeutska hipotermija. Ova metoda se danas koristi u modernim klinikama širom svijeta za spašavanje pacijenata koji su pretrpjeli srčani udar, moždani udar ili traumatske povrede mozga. Princip je jednostavan – snižavanjem tjelesne temperature nakon srčanog zastoja, usporava se oštećenje moždanog tkiva i daje se dodatno vrijeme za medicinsku intervenciju.
Ova nesvakidašnja priča inspirisala je mnoge i ubrzo je postala tema dokumentarnog filma pod nazivom „The Girl Who Came Back From the Dead“, koji je dodatno rasvijetlio detalje ovog medicinskog čuda. Film je postao simbol nade i podsjetnik da čuda u medicini nisu uvijek samo pitanje sreće, već i upornosti, znanja i hrabrosti.
Danas, priča o Ani Bagenholm služi kao jedno od najznačajnijih svjedočanstava o granicama ljudske izdržljivosti i snazi moderne medicine. Njeno iskustvo nas uči da u borbi za život nikada ne treba prerano odustajati, jer granica između smrti i života ponekad može biti tanja nego što mislimo – i upravo tada znanje, odlučnost i vjerovanje u nemoguće mogu napraviti razliku
