Zdenko Kolar, šarmantni basista, zajedno sa svojim prijateljem iz detinjstva Vladom Divljanom, imao je značajan uticaj na muzičku scenu tokom sedamdesetih i osamdesetih godina. U to vreme, bili su najpopularniji muzičari koje su devojke obožavale. Najveću slavu dostigli su kao članovi kultnog sastava “Idoli”, čije se pesme i dalje slušaju, čak i nekoliko decenija nakon raspada grupe.
Idući zanosnim glazbenim putem, trenutno nastupa s blues-rock bendom “Zona B”, a prošle je godine objavio svoj debitantski solo album pod nazivom “Superhero”. Jedna pjesma za Zdenka ima veliku važnost. Naime, na pjesmi “Rock, Rock” zvuči stih poznatog Divljana.
- Dio teksta kaže: Varate se ako mislite da ću vam dati ruku; gdje god izađem s vama, živim od stida. Kolar napominje da se to pjevalo prije nastupa njihovog suradničkog benda Zvuk ulice. Sa smiješkom se prisjeća kako su se svađali kao magarci, au tom kaosu pomislio je “ajmo to iskoristiti”, što ga je navelo da na taj način sastavi neki prilično ekstravagantan tekst.
Put do “IdolaGlazbu Zdenko voli otkad zna za sebe, često “bubnjajući” po raznim predmetima u kući, a kasnije iu školi. No, čini se da ga je druženje s Vladom Divljanom navelo na nešto značajnije.
Vlada i ja živjeli smo kao susjedi, a između nas je bio samo zid. Uvijek smo se bavili igranjem raznih igara, skladanjem ili izvođenjem glazbe. Naš prvi javni nastup dogodio se u školi na priredbi gdje smo pjevali “The Man and His Dog” grupe “Korney”. Težili smo nastupima na festivalima i nadali se da ćemo se jednog dana afirmirati kao kantautori, poput Ivice Pecla, Đele Jusića, Vlade i Bajke ili „S vremena na vrijeme“. Kolar je jednom spomenuo našu sklonost akustičnoj glazbi.
Još u osnovnoj školi osnovali su svoj prvi zajednički bend Faraoni u kojem je bio Božo Jovanović, prvobitni bubnjar Idola. Krajem 1970-ih duo je bio dio funk-rock sastava Zvuk ulice, koji se prije zvao Merlin. Bas gitaru preuzeo je Zdenko, bubnjeve Kokan Popović, klavijature Dragan Mitrić, saksofon Bora Atić, gitaru i vokal Divljan. Njihov repertoar uključivao je obrade popularnih izvođača kao što su The Rolling Stones, The Beatles i Jimi Hendrix, zajedno s počecima vlastitog pisanja pjesama. Nastupali su na Bum festivalu u Novom Sadu i Zaječarskoj gitarijadi. Unatoč uspješnim nastupima na raznim festivalima, bend nije snimio niti jednu snimku te se naposljetku raspao krajem 1979. godine.
- U proljeće 1979. godine nastaju “Idoli”. Ne znajući da će se razviti u legendarni bend iz Jugoslavije, koji je u početku značajno crpio iz žanra novog vala — glazbenog stila koji spaja punk, reggae i rock’n’roll. Taj se pokret u Jugoslaviju probio kasnih sedamdesetih, a zamah je dobio u glavnom gradu ranih osamdesetih.
Godine 1979., kada su Srđan Šaper i Nebojša Krstić odlučili osnovati bend, Vlada je uskočio i ponudio svoje bubnjarsko umijeće. Kako je Šaperu i Krstiću nedostajalo glazbenog iskustva, dobrodošli su Kolar i bubnjar Boža Jovanović, koji su sudjelovali na gitari i basu. U početku je Divljan bio jedini tekstopisac, ali je s vremenom na tom zadatku počeo surađivati sa Šaperom i Krstićem. Ubrzo nakon toga, grupi koja je nazvana Dječaci pridružuju se Zdenko Kolar i Boža Jovanović. Početkom ožujka 1980. bend se promijenio u Idola i izdao svoje debitantske singlove.
Njihovo putovanje počelo je slikanjem za mladenačke časopise, što je potaknulo ideju o osnivanju “pravog” benda. Brzo su stekli popularnost, čak i prije nego što je objavljena njihova prva ploča. Njihova je strategija bila prilično intrigantna – “puštali su buhe” na utjecajne pojedince. Živjeli u centru grada, bili su poznati po svojoj dosjetljivosti i sposobnosti učinkovitog širenja tračeva. Rezultati njihovih napora postali su vidljivi brzo, jer su stekli priznanje puno prije nego što je itko doista čuo njihovu glazbu.
Inicijalni singl, “Rareto te vidim sa devojama”, koji je objavio časopis “Vidici”, izazvao je veliku pometnju budući da je bio suočen sa zabranama na gotovo svim radio postajama zbog homoseksualne teme u pozadini. Nakon toga pojavila se “Maljčiki”, melodična pjesma koja odražava živote ruskih radnika, i otvorila se brana.
Album “Obrana i posljednji dani” nastajao je dugo, uz dosta muke i truda. Čini se da mnogi ljudi nisu shvatili njegovo značenje. Iako je povezivao s Bizantom i uključivao elemente poput ćirilice i križeva, nikad nije bio naš cilj provocirati bilo koga.Nakon ove ploče, krenuo je na kratku turneju prije nego što je otišao u vojsku, zbog čega je izgubio kontakt s bendom. U međuvremenu bend je objavio još jedan uspješan album pod nazivom “Čokolada”. To se dogodilo 1982. i on smatra da su se otprilike u to vrijeme stvari počele raspetljavati.
- Promijenili smo se; probe su se iz izvora radosti pretvorile u osjećaj dužnosti, postajući sve veći uteg. Shvatio sam da smo nestali, trajali smo samo do produkcije “Six Days of June”, za koju smo stvorili glazbu – a onda smo se raspali. Da smo doista bili uspješni, možda bismo i danas bili tu. Možda nam je trebala pauza od godinu-dvije. Tko može reći? Zdenko se zamislio.
Vozač tramvajaNakon raspada grupe Idoli krajem 1980-ih, Kolar se zaposlio kao vozač tramvaja u Gradskom prometnom poduzeću Beograd (GSP), na kojem je mjestu bio devet godina.Naime, nakon što je po povratku iz vojske na trenutak spustio instrument, izrazio je nevoljkost da se vrati roditeljima, napominjući da treba zaraditi svoj dinar.
U tom razdoblju ostao je student strojarstva, iako je rijetko pohađao fakultet. U međuvremenu, GSP je bio u potrazi za vozačima, što je predstavljalo izvrsnu priliku za zaradu.Tvrdi da je vožnja tramvaja bila “vrlo dobro plaćen posao” tijekom kasnih 1980-ih, ali 1990-e su postale “već problematične” kada je počela inflacija, što je dovelo do slučajeva u kojima ponekad nisu primali svoju plaću, prema glazbeniku. Kolar se osvrće na to razdoblje u svom životu kao vrlo blagotvorno za njega i dodaje:
– Kao od šale, priželjkivao sam da budem radnik u privredi. Unatoč tome što sam dobivao ponude od drugih bendova, moje razočaranje “Idolima” bilo je previše značajno da bih o njima razmišljao. Slijedom toga, preuzeo sam ulogu vozača tramvaja. Trudio sam se biti vrijedan i vrijedan, s ciljem da svoj posao obavljam što poštenije.
Nije ga zasmetalo ni to što je svjetla pozornice i pljesak zamijenio za vozačku kabinu. No, tijekom dugih vožnji gradom, kada su se pruge daleko protezale, znao je povremeno uključiti svoj voljeni Walkman, koji ga je uvijek pratio, ispunjavajući prostor intenzivnim bluesom.
Isprva su ga ljudi identificirali, a mnogima je bilo teško prihvatiti da je to doista on. Većini je često govorio da ga brkaju s bratom. Povremeno bi šutio… Bilo je i mladih žena koje su tražile njegov autogram, ali su se mučile prisjetiti se tko je i odakle su ga prepoznale.Obično je vozio “duplu”.Vozio sam što god mi se dalo, često i “dvojku”, prilično iscrpljujuću opciju. Uz to, od nje sam dobio spondilozu, poznatu kao boljka vozača. Moram priznati, malo me utješilo saznanje da se to smatra i redateljskim uvjetom.
Tijekom tog vremena istraživao je glumu sudjelujući u brojnim videima, što mu je pomoglo da stekne priznanje. Kada je agencija Spektra radila novu kampanju za C market, mislila je upravo na njega. U početku je napravljen video u kojem navodi tisuće proizvoda. Ovaj se video istaknuo i čak osvojio nagrade na festivalima, što je navelo “C market” da ga prihvati kao ključni zaštitni znak tvrtke. Ovo iskustvo smatra vrlo ugodnim i ugodnim.
