U današnjem članku donosi se potresna priča o čovjeku koji je svoj život stavio na pauzu kako bi nekome pružio dom i ljubav, a zauzvrat je dobio samo tišinu i zaborav. Veljko je sa svega osamnaest godina napustio rodno Valjevo i otišao u Norvešku, u potrazi za boljim životom.
- Bio je to mladić spreman na rad i trud, sa željom da stvori sigurnu budućnost. U toj dalekoj zemlji radio je najteže poslove, od građevine do magacina, i malo po malo izgradio život vrijedan poštovanja. Imao je stalni posao, krug prijatelja, pa čak i djevojku s kojom je planirao zajedničku budućnost. Sve je izgledalo sigurno i obećavajuće, dok ga jedna vijest nije vratila u prošlost i u domovinu – njegov brat je iznenada preminuo.
Tog trenutka nije razmišljao ni časa. Spakovao je život u nekoliko kofera i vratio se u Srbiju. Tamo ga je čekala četvorogodišnja Ružica, mala djevojčica koja je preko noći ostala bez roditelja. Veljko je tada izgovorio riječi koje su joj promijenile sudbinu: „Ona ide sa mnom.“ Od tog trenutka postao je njen staratelj, njen učitelj i najbliži prijatelj. Vodio ju je u vrtić, pomagao s prvim slovima, pravio doručak prije škole i radio danonoćno kako bi imala što bezbrižnije djetinjstvo. Sve što je zaradio ulagao je u nju, ne tražeći ništa osim da je vidi sretnu.
Život u Srbiji nije bio lak. Napustio je sigurnost Skandinavije i započeo ispočetka. Radio je kao fizički radnik, vozio robu, a kad mu je zdravlje oslabilo, zaposlio se na pijaci. Po deset sati dnevno prodavao je voće i povrće, kako bi Ružica imala sve potrebno – od knjiga do garderobe. Kad je došao njen trenutak da maturira, srce mu je bilo ispunjeno ponosom. Kad se udala, osjećao je da je njegov trud dobio smisao, da se žrtva isplatila. Mislio je da je našao svrhu svog života.
- Ali onda je došao trenutak koji mu je slomio srce. Ružica i njen suprug odlučili su da prodaju porodičnu kuću i presele se u Austriju. Nisu ga pitali, nisu ga uključili, samo su mu javili da više nema gdje da živi. Njene riječi, „Ne možemo te voditi sa sobom, Veljo… tamo je drugačiji život“, odzvanjale su mu u glavi danima. Odjednom se našao sam, u podstanarskoj sobi, sa starim koferom i sjećanjima, bez porodice i doma.
Tada je napisao pismo. U tišini svoje sobe, uz svjetlost jedne sijalice, napisao je riječi koje paraju dušu: „Kad si imala četiri godine, pružila si mi ruku i ja sam je uhvatio zauvek. Bio sam ti stric, otac, prijatelj. Dao sam ti sve što sam imao, a ti si, kad si odrasla, zatvorila vrata i otišla bez pogleda unazad. Nisam ti zamerio zbog novca, nego što si me izbrisala iz svog života. Ako ikada ovo pročitaš, znaj da te i dalje volim.“
Danas ga možete vidjeti na pijaci u Valjevu. Stoji za malim štandom, u starom kaputu, s termosom čaja kraj nogu. I dalje je to čovjek koji svakom kupcu doda po koju jabuku više, „za djecu“, iako vlastite nema. Ljudi ga poznaju kao tihog i skromnog, ali srce mu je veliko. Ružica, sada u Austriji, navodno živi mirno i lijepo. Nikada se više nije javila, nije poslala pismo niti poziv. Za nju je prošlost završena, dok za Veljka ona i dalje živi u svakom sjećanju.
Ipak, u njegovim riječima nema gorčine. Kaže da je možda pogriješio što je očekivao zahvalnost, ali ne i što je pružio ljubav. „Svi se mi negde vratimo. Ja sam se vratio zbog ljubavi. A to nije greška, to je dar.“ I dok sjedi na klupi kraj pijace i gleda zalazak sunca, u njegovom pogledu i dalje tinja ona iskra dobrote koja ga je vodila cijelog života. Priča o Veljku ostaje kao podsjetnik da najveća vrijednost nije u onome što primimo, već u onome što smo spremni da damo
