U današnjem članku donosi se potresna priča o dvanaestogodišnjem Dušanu Ljuboviću iz Titela, dječaku čije odrastanje otkriva tamnu stranu stvarnosti u kojoj osnovne stvari, poput toplog doma i sigurnog krova, postaju luksuz.
- U vremenu kada se djetinjstvo često mjeri brojem igračaka, ekranima i površnim brigama, Dušanova priča podsjeća koliko je život krhak i koliko su jednostavne potrebe ponekad nedostižne. Njegova svakodnevica nije ispunjena maštanjem o novom telefonu ili putovanjima, već tihim nadama za krevet koji ne prokišnjava, za hranu na stolu i za toplinu doma koja ne nestaje s prvim mrazom.
Njegov dom je trošna šupa, skromna i zapuštena, bez struje i tekuće vode. Tamo živi zajedno sa svojom bakom Zorom i sestrom Anđelom, u uslovima koji su sve osim sigurnih. Blizina klizišta koje prijeti da uništi njihovo jedino sklonište stvara stalnu napetost, jer ono malo što imaju može nestati u jednom trenutku. Ipak, oni ostaju tu, ne zato što žele, nego zato što drugog izbora nemaju. Zora prima skromnu socijalnu pomoć, koja jedva da pokriva osnovne potrebe. Anđela svakodnevno putuje u Novi Sad kako bi učila zanat i tako, koliko god može, pomogla svojoj porodici.
Dok većina djece poslije škole ide kući da se igra ili piše domaće zadatke, Dušan odlazi na deponiju. Tamo među hrpama smeća traži stare daske, komade metala i sve što može prodati da bi zaradio koji dinar. Njegove ruke, izbrazdane i ranjene, svjedoče o borbi koja traje iz dana u dan. Iza tih rana krije se ne samo fizički napor, nego i tihi emocionalni teret jer kako objasniti djetetu da sav njegov trud služi samo da bi preživio, a ne da bi napredovao? Ipak, on se ne predaje. Svjestan je da ne može birati okolnosti, ali odlučuje da se ne preda, da bude jači od svega što ga sputava.
Duboko u ovoj priči krije se i bolno saznanje: Dušan ne zna ko mu je otac. Njegova majka ga je ostavila na autobuskoj stanici kada je imao svega pet godina. Taj trenutak zauvijek mu je promijenio život. Umjesto da ga ispuni ljutnja ili ogorčenje, u njemu se rodila odlučnost da opstane, da se izdigne iznad svega što mu je uskraćeno i da jednog dana pokaže da može bolje. To je snaga koju nosi u sebi i koja ga čini posebnim.
- Uprkos životu koji je daleko od onoga što nazivamo normalnim, Dušan se ne prepušta očaju. U školi je odličan učenik, vrijedan i redovan. Njegovi odgovori nikada nisu puni sažaljenja ili gorčine; naprotiv, iz njega izbija tiha snaga i dostojanstvo. On ne moli glasno za pomoć, već kroz svakodnevne postupke pokazuje da se bori, da ne odustaje. Upravo ta tiha borba često ostaje neprimijećena, jer društvo rijetko primjećuje one koji ne viču.
Stručnjaci u tekstu objavljenom na BBC-u naglašavaju da siromaštvo u ranom djetinjstvu ostavlja duboke psihološke tragove: „Djeca koja odrastaju bez sigurnosti doma, hrane i ljubavi često razvijaju osjećaj manje vrijednosti, ali i nevjerovatnu otpornost.“ Dušan je pravi primjer takve otpornosti. On je ranjiv, ali ne slomljen. Njegova priča nije samo dirljiva, ona je i upozorenje da ne smijemo zatvarati oči pred onima koji žive na marginama našeg društva.
Njegova baka Zora, iako umorna, svaki dan pronalazi novu snagu za još jedan korak. Njegova sestra Anđela, iako veoma mlada, nosi na svojim leđima breme odgovornosti koje bi mnoge odrasle osobe slomilo. Njihova porodica pokazuje da ljubav i zajedništvo mogu održati plamen nade čak i onda kada sve izgleda izgubljeno. Oni nisu slabi, oni su nevjerovatno jaki, a njihova snaga nadahnjuje.
Dušan ne traži luksuz ni posebnu pažnju. Sve što traži jeste prilika – pravo na školu, na krov koji ne prokišnjava i na miran san. Njegovi skromni snovi opominju nas da ne smijemo okretati glavu od nepravde. Jer stvarna hrabrost često ne viče, ona šapuće, kroz djecu poput Dušana, kroz tihe korake po blatnjavim stazama, kroz poderane rukave i ponosne poglede.
Na kraju, pitanje nije možemo li pomoći, već hoćemo li. Ono što za nas predstavlja sitnicu, za nekoga poput Dušana Ljubovića može značiti sve. Ovo nije priča o milostinji, već o pravdi. O pravu svakog djeteta na djetinjstvo i o obavezi društva da mu to omogući. Dušan nije samo dječak iz Titela – on je lice borbe, simbol nade i podsjetnik da čak i u najtežim okolnostima može izrasti snaga koja inspiriše
