U današnjem članku donosim vam dirljivu ispovest novinarke Džejmi Siton, koja kroz svoj život opisuje suptilne, ali oštre granice između privilegije i nesigurnosti.
- Njena priča pokazuje koliko brzo se život može promeniti i koliko je teško prihvatiti gubitak sveta u kojem si nekada uživao. Džejmi nas vodi kroz svoje iskustvo života u raskoši, razvoda i borbe za finansijsku stabilnost, otkrivajući istinu o tome kako privilegija može iznenada biti zamijenjena borbom za osnovne potrebe.
Od malena, Džejmi je živela u dva potpuno različita sveta. Naučila je da je mnogo lakše naviknuti se na život sa novcem nego bez njega. Seća se kako je, tokom prve predsedničke kampanje Baraka Obame 2008. godine, dobila poziv za prijem s kandidatom, na koji je njen suprug odmah pristao da ode — bez razmišljanja o ceni od 2300 dolara. Ta večer, kada je stajala u prvom redu i rukovala se sa Obamom, trajala je svega nekoliko sekundi, a simbolično je predstavljala raskošni način života u kojem je tada uživala.
U to vreme, njen suprug je bio finansijski direktor banke na Tajlandu, a ona dopisnica za prestižni časopis. Živeli su u luksuznoj troetažnoj kući sa bazenom u ekskluzivnom naselju, a njihova deca pohađala su međunarodnu školu sa više bazena i teniskih terena. Imala je pomoćnice i vozača, što je dodatno oslikavalo njihov visok životni standard. Pre tog perioda, živeli su dve godine u Singapuru, gde su takođe uživali u luksuzu i privilegijama, što je za Džejmi bilo ostvarenje sna i potvrda uspeha.
Međutim, životne okolnosti su se drastično promenile. Godine 2011. vratili su se u SAD s namerom da deca odrastaju u „normalnijem“ okruženju, daleko od „eks-pat mehura“ i privilegovanog sveta. Samo godinu dana kasnije, njen suprug ju je ostavio zbog trudne žene. On sada živi na Menhetnu sa novom porodicom, dok je Džejmi s decom ostala u malom gradiću u Nju Hempširu, gde deca pohađaju državnu školu.
- Njen svakodnevni život postao je potpuno drugačiji. Radi kao freelance novinarka, boreći se da spoji kraj s krajem, pišući tekstove kako bi nadoknadila razliku između alimentacije i stvarnih troškova. Često se događa da ne može da ode u prodavnicu dok ne dobije honorar. Dok njeni prijatelji pričaju o iznajmljivanju svojih luksuznih nekretnina, Džejmi se priseća kako su njena deca prošle zime spavala u hladnoj kući jer nije mogla da plati grejanje. Osećaj otuđenosti i gubitka pripadnosti ovom „drugom svetu“ duboko je ukorenjen u njenoj svakodnevici.
Pet godina nakon razvoda, gorčina i dalje postoji. U svojim 52. godinama, nije očekivala da će strahovati od finansijske nesigurnosti. Uz lične probleme, dodatno je zabrinuta zbog političkog haosa, nasilja i društvenih kriza koje okružuju njen život, što je navodi da svoje muke smatra manje važnim u globalnom kontekstu. Ipak, duboko u sebi tuguje za životom koji su ona i deca izgubili.
Džejmi je odrasla živeći u paralelnim svetovima: nakon razvoda roditelja, dok je s majkom jedva spajala kraj s krajem, otac je decu vodio privatnim avionom na Bahame gde ih je čekala jahta. Naučila je da izgleda kao da ima novac čak i kada ga nema. Tokom srednje škole čistila je kuće da bi sebi priuštila markiranu odeću, a na fakultetu u Bostonu je u jednom trenutku bila beskućnik, spavajući u studentskom domu u zamenu za čišćenje. Uprkos tome, nikada se nije videla kao siromašnu, već je znala gde želi da pripada i bila je odlučna da se u taj svet vrati.
U Južnoj Africi upoznala je svog muža, uspešnog računovođu, dok je ona kao dopisnica često gladovala. Posle rođenja ćerke, preselili su se u bogato naselje gde su njihovi susedi bili bankari i naslednici, a žene bivše karijeristkinje. Džejmi je uvek osećala nesigurnost zbog „skromne“ kuće i svoje garderobe, ali nikada nije mogla da zamisli da ne radi — rad joj je pružao osećaj kontrole, makar i simbolične.
- Kada je muž dobio ponudu za posao u Singapuru, život im je postao još raskošniji. Iako joj je muž predlagao da prestane s radom i uživa u eks-pat životu, ona je želela da zarađuje svoj novac, pa je pisala za lokalni časopis i pokrenula mali biznis. Tek tada se zaista osećala kao da pripada svetu u kojem je oduvek želela da bude, ali sada zna da je to samopouzdanje poticalo isključivo iz finansijske sigurnosti i društvenog statusa koje je njen muž obezbeđivao.
Sve je nestalo u jednom danu kada joj je muž rekao da odlazi. Instinktivno je prešla u režim preživljavanja, otvorila svoj bankovni račun i našla posao urednice, boreći se svakodnevno da opstane. Iako je često plakala, zaradila je svoj novac, što joj je bilo ključno za osećaj kontrole nad životom.
Razvod je trajao skoro četiri godine, a alimentacija u Nju Hempširu ima ograničen rok trajanja. Suprug je u međuvremenu imao drugo dete i nižu platu, pa je ona morala da se preseli u manju kuću i znatno smanji troškove. I dalje mora da zaradi oko 2000 dolara mesečno, a svaki mesec je trka za obezbeđivanje dovoljno poslova. Misao da će pomoć prestati je stalno prisutna.
Ponovo živi u paralelnim svetovima, kao u detinjstvu. Nedavno su je prijatelji pozvali na letovanje na Bahamima, ali je čak i kada nije plaćala smeštaj, bila u grču zbog troškova. Jedne večeri je skoro doživela napad panike dok je pokušavala da plati večeru kao znak zahvalnosti. Sledeće godine morala je da odbije poziv.
- Kad je imala novac, nikada nije razmišljala o njemu — bio je tu. Sada pažljivo prati svaki dinar i često se odriče sitnica. Nedavno nije otišla da pogleda prijatelja u predstavi jer nije imala 20 dolara za kartu, bojeći se da joj neće poverovati jer „svako ima 20 dolara“. On je i dalje vidi kao deo sveta iz kojeg je izašla.
Volela bi da kaže da je naučila lekciju da novac ne donosi sreću i da sada živi autentičnije, ali istina je da mrzi što nema novac. Briga o računima i preživljavanju guši svaku drugu misao. Novac ne kupuje sreću, ali kupuje sigurnost, a sigurnost je temelj sreće.
Ne želi svog muža nazad, ali često poželi svoj stari život. Kada deca vide slike porodica s kojima su odrasli kako letuju u luksuznim hotelima, nisu tužna zbog luksuza, već zato što su te porodice još uvek zajedno. Sve bi one dale svaki cent koji su ikada imale samo da ponovo imaju taj mir i zajedništvo.
Ova ispovest snažno osvetljava kako se život može iz korena promeniti, ali i koliko je ljudska snaga u suočavanju s novim realnostima neizmerna, čak i kada svet izgleda kao da je sasvim drugačiji