U današnjem članku govorićemo o jednom bolnom, ali čestom pitanju koje muči mnoge roditelje: zašto se djeca ponašaju kao da roditeljska briga nikada nije ni postojala? Zašto rijetko zovu, dolaze samo kada ih pozovemo, ne pokazuju interesovanje za naše zdravlje ni raspoloženje, a i kad se sjete da pitaju nešto učine to tek reda radi?
- Ova situacija najviše boli one roditelje koji su cijeli život podredili djeci, ulagali svoje najbolje godine, zdravlje i živce kako bi im pružili sve što je bilo moguće. A sada, kada su ta ista djeca odrasla, ponašaju se kao da za njih nije učinjeno ništa posebno. Ovo pitanje duboko pogađa srž porodičnih odnosa, a razloge za takvo ponašanje važno je razumjeti kako bismo uopšte mogli pronaći mir u sebi.
Jedan od najčešćih razloga krije se u tome što briga postaje podrazumijevana. Kada je dijete odmalena okruženo pažnjom, toplim obrocima, urednom kućom, opranom odjećom i roditeljem koji sve zna, sve rješava i uvijek je tu – ono tu brigu ne vidi kao nešto vrijedno. To mu je jednostavno normalan život. I kako dijete odrasta, ne raste i njegova zahvalnost – naprotiv, ono se navikava. Ta roditeljska ljubav i trud postaju nešto što se podrazumijeva, nešto što postoji dok funkcioniše, baš poput vode iz slavine. A onda, kad roditelj godinama kasnije traži bar malo pažnje zauzvrat, djeca toga više nisu ni svjesna.
Drugi problem nastaje kada se roditelj potpuno izgubi u djetetu, brišući svoje „ja“ u potpunosti. Koliko puta majke govore „ti si mi sve“, a očevi dodaju „radim dan i noć zbog tebe“. Roditelj to iskreno misli, ali dijete tada počinje da stvara iskrivljenu sliku. Vjeruje da će ga roditelji zauvijek služiti. Ne interesuje ga da li su umorni, tužni, bolesni – ono samo zahtijeva, traži i očekuje. Kad odraste, ne promijeni se ta percepcija. Ne pita kako ste, ne pita kako se osjećate. Ne vidi vas više kao ljude – jer nije nikada ni učilo da vas tako gleda.
Jednako štetno djeluje i pretjerana kontrola, kada se djetetu stalno nameće šta da radi, gdje da ide, s kim da se druži i šta da uči. Roditelji to rade iz najbolje namjere, želeći da dijete bude sigurno. Ali takav pristup u djetetu stvara bunt, ljutnju i želju za otporom. Kada konačno odraste, ono ne osjeća potrebu da se zbliži s roditeljima – želi samo da se udalji, da živi bez pritiska, slobodno. Ta roditeljska briga ostaje mu u pamćenju ne kao ljubav, već kao teret.
- Posebno bolan razlog jeste stalno prebacivanje. Rečenice poput: „Zbog tebe nisam oka sklopila“, „Sve sam dala za vas“ ili „Mogla sam biti neko, ali sam izabrala vas“, roditelji izgovaraju u trenutku frustracije. Ali djeca to ne čuju kao iskaz boli – čuju to kao krivicu, kao račun koji im se ispostavlja. Umjesto zahvalnosti, u njima raste nelagoda. A zahvalnost nikada ne dolazi iz osjećaja krivice. Ona mora biti iskrena, rođena iz slobode, ne iz obaveze.
U mnogim domovima zahvalnost se ne uči jer nije ni prisutna. Kada otac ne zahvali za ručak, kada majka ćutke briše sve tragove dana, kada se djeca nagrađuju a da ne čuju „molim“ ni „hvala“ – tada to postaje obrazac. Dijete ne zna kako da iskaže zahvalnost jer to nikada nije vidjelo. I kada odraste, neće znati ni kako da kaže: „Hvala što si vjerovala u mene. Hvala što si me voljela čak i kada nisam znao da to cijenim.“
Postoji i situacija kada je dijete stalno u centru svijeta. Od malena sluša da je posebno, pametno, da zaslužuje najbolje. Takvo dijete razvija ego i vjeruje da mu sve pripada. Ne razmišlja o drugima, jer nije naučilo da vidi tuđe potrebe. Pa tako i kada odraste, ne vidi majčinu tugu, očevu iscrpljenost – vidi samo sebe.
Na kraju, tu je i uslovljena ljubav. Roditelji često kažu: „Ponosna sam kad imaš petice“, „Vredan si dok si poslušan“. Djeluje kao podrška, ali u pozadini toga je poruka da dijete vrijedi samo kada je onakvo kakvo roditelj želi. Takvo dijete se trudi, prilagođava, a kasnije, kada odraste, želi da pobjegne od onih pred kojima je uvijek moralo da glumi. I tada, u toj novostečenoj slobodi, zahvalnost biva zaboravljena.
U konačnici, nijedan roditelj ne traži poklone, priznanja ni medalje. Oni žele da ih dijete pogleda, da im se obrati s toplinom, da pita kako su. Nekada je najljepši poklon jednostavno reći: “Hvala.” Ali da bi to dijete znalo, moralo je naučiti. A učimo ne riječima – već primjerom
