U današnjem članku klinički psiholog i psihoanalitičar dr Aleksandar Dimitrijević na praktičan način objašnjava kako u razgovoru prepoznaje rane znakove depresije i zašto se najpouzdanije vodi preko dvije stvari: san i koncentracija.
- Umjesto teških definicija, predlaže niz jednostavnih pitanja: je li se promijenio ritam spavanja, budite li se često, zaspite li kasno ili prerano, osjećate li da se niste odmorili, imate li noćne more? Prema njegovom iskustvu, spavanje je najosjetljiviji pokazatelj opće regulacije organizma; kada je san poremećen, obično je poremećen i emocionalni tok. Ako se budite u dva ujutro i više ne možete zaspati, ili ležite do kasno, a jutro dočekate iscrpljeni, tijelo šalje poruku da nešto važno traži pažnju. San je, metaforički rečeno, dnevnik koji tijelo piše svake noći, pa vrijedi naučiti čitati njegove bilješke.
Druga crvena zastavica odnosi se na koncentraciju. Ako primjećujete da teško pratite razgovor, da vam čitanje „bježi“, ili da se misao zalijepi pa je prevrćete iznova satima, to je znak da najfinije kognitivne funkcije posrću. Koncentracija obično prva propada i posljednja se oporavlja. Zbog toga, čak i kada se u psihijatrijskoj ustanovi poprave percepcija, mišljenje i socijalna komunikacija, pacijent se smatra spremnim za samostalniji život tek onda kada se fokus doista stabilizira. Ta mjera, iako naizgled skromna, pouzdan je pokazatelj koliko je osoba zaista prisutna u svakodnevici i koliko može nositi obaveze bez preplavljivanja.
Na pitanje što čini srž depresije, Dimitrijević skreće pogled ka samopoštovanju. Kad se ono sruši, čovjeku postaje teško povjerovati da je kompetentan, privlačan ili vrijedan tuđe pažnje. Tada komplimenti zvuče nevjerovatno, budućnost se čini ravna i bez boje, a misao „niko me ne treba“ lako pusti korijen. Neki ljudi u takvim periodima pomisle da su teret okolini ili da bi svijet bio isti i bez njih. Zato depresiju ne treba svoditi na „loše raspoloženje“, nego je posmatrati kao duboko narušenu sliku o sebi koja se uvlači u način razmišljanja, odlučivanja i odnos prema drugim ljudima.
Zanimljivo, osvrće se i na istraživanja o ranoraniocima. Premda se sam ne doživljava jutarnjim tipom, logično mu je da ljudi sa stabilnim snom pokazuju stabilnije emocije. Kvalitetan cirkadijalni ritam osnažuje otpornost, dok poremećaji poput insomnije često budu tihi alarm da je unutra nastao disbalans. Ako na „seizmografima“ sna i koncentracije vidimo potrese, vrijedi zastati i pitati se odakle dolaze ti podrhtaji, umjesto da se samo naviknemo na umor i rasutost. Uređivanje večernje rutine, manje ekrana i predvidiv raspored ponekad već čine razliku.
- U razgovoru dotiče i dilemu oko antidepresiva. Poziva se na studije koje ukazuju da lijekovi kod dijela ljudi imaju skroman učinak. To ne znači da su beskorisni; naprotiv, mnogima mogu biti spasonosni, naročito u težim epizodama ili kao kratkoročna podrška. Ipak, upozorava da ih ne treba doživjeti kao čarobnu tabletu. U praksi se najbolji rezultati postižu kada se farmakoterapija kombinuje s psihoterapijom, uređenim navikama i podrškom okoline. Ključno je da svaka osoba dobije plan liječenja krojen po mjeri, uz pažljivo praćenje i spremnost da se pristup mijenja kako se stanje razvija.
Za one koji sumnjaju na depresiju, predlaže nekoliko malih, ali moćnih koraka. Vodite dnevnik spavanja i bilježite kad idete na počinak, koliko se budite i kakva vam je jutarnja svježina. Pratite koliko minuta možete ostati fokusirani na tekst, film ili razgovor prije nego misli odlutaju. Ako primijetite pad, uvedite strukturu: kratke pauze, šetnje, hidraciju, lagane fizičke aktivnosti. Male pobjede vraćaju osjećaj uticaja na vlastiti život, a to je protuteža beznađu. Uz to, potražite društvenu podršku, makar kroz kratak razgovor sa osobom od povjerenja, jer povezanost umanjuje pritisak unutrašnje kritike.
Naravno, naglašava da nema jednog „tačnog odgovora“. Mentalno zdravlje je tkano od mnogo finih niti: nasljeđa, iskustava, socijalnih uslova i smisla koji sebi dajemo. Terapeut je tu da zajedno s vama razluči koji čvorovi traže pažnju. Neko će najviše dobiti od rada na granicama u odnosima, neko od vježbanja samosaosjećanja, a neko od učenja kako da ospori neumoljiv unutrašnji kritički glas. Bitno je da se pristup stalno prilagođava stvarnoj osobi, a ne idealnom pacijentu iz priručnika. Ponekad je dovoljno uvesti male promjene, ponekad je potrebno složenije liječenje; nijedan put nije sramota odabrati.
Iza svega stoji jednostavna poruka: obratite pažnju na ritam sna i moć koncentracije. To su dvije tihe, ali precizne mape koje vode kroz unutarnji pejzaž. Kada pokažu odstupanja, to nije dokaz slabosti, nego poziv na brigu o sebi. Nekome će pomoći higijena spavanja, manji unos kofeina i ustaljeni obroci; nekome blaga fizička aktivnost i strukturisan dan; nekome razgovor sa stručnjakom. U svim tim verzijama cilj je isti: obnoviti samopoštovanje i vratiti osjećaj da se na sebe možete osloniti.
Ako se u ovim opisima prepoznajete, niste sami. Razgovor s nekim kome vjerujete, traženje stručne procjene ili uključivanje u psihoterapijski proces može biti prvi korak natrag prema sebi. Put oporavka nije linearan, ali tragovi postoje: spavajte, pratite, pitajte, učite i nježno se vraćajte onome što vam diše život u prsa. Depresija voli tišinu i izolaciju; vi birajte suprotno – povezanost, ritam i male, ponovljive prakse koje hrane nadu i šire prostor u kojem je moguće ponovo osjetiti smisao i toplinu svakodnevice.
