U današnjem članku govorimo o životu i ličnosti Isidore Bjelice, jedne od najpoznatijih srpskih spisateljica čije knjige i danas pronalaze put do čitalaca. Oduvijek je bila žena koja se izdvajala iz šablona, želela je da živi slobodno, po sopstvenim pravilima, bez zadrške u iznošenju svojih stavova.
- zbog te neposrednosti i otvorenosti mnogi su je obožavali. Odavala je utisak otmene dame spremne da poslednji dinar potroši na putovanja, a ipak je, kao i svaki običan čovjek, imala sopstvene borbe i probleme. Iza nje je ostala bogata književna karijera, ali njen najveći ponos uvijek su bila djeca – sin Lav i ćerka Vila.
Kada je saznala da boluje od raka, hrabro je krenula u borbu za ozdravljenje, postavši inspiracija mnogima koji su prolazili kroz isto iskustvo. Nikada nije dozvolila da je bolest definiše. Naprotiv, postala je još otvorenija i iskrenija, a loše prognoze nije prihvatala. Za nju predaja nije bila opcija.
Njen sin Lav Pajkić opisao je poslednja tri mjeseca njenog života kao najteža u porodici. Istakao je da je Isidora bila veliki borac i heroj, da su nastavili da šire ljubav koju je ona promovisala i da mu je teško zamisliti svakodnevicu bez nje.
Poseban odnos imala je sa svojim ocem Dimitrijem Bjelicom, poznatim šahistom, novinarom i piscem. Jednom mu je napisala da bi ga izabrala i među milion drugih očeva. On joj je uzvratio potresnim pismom nakon njene smrti, u kojem je prisjetio zajedničkih trenutaka – od susreta sa slavnim ličnostima do poklona koje joj je čuvao za teške trenutke. Dimitrije je bio čovjek izuzetne karijere, sa rekordima u Ginisovoj knjizi i desetinama napisanih knjiga, ali je govorio da mu je najdraža titula bila “tata Isidore Bjelice”.
Ipak, odnos Isidore sa majkom bio je daleko složeniji. Otvoreno je govorila da ju je uvijek voljela, ali da je izostanak podrške osjećala kao veliku ranu. Navodila je primjere situacija koje su je povrijedile – poput majčinog odlaska na ljetovanje dok je ona bila na hemoterapiji ili odbijanja da se proda stan radi njenog liječenja zbog loše prognoze. Iako je priznala da ju je cijelog života pokušavala razumjeti, posebno nakon što je i sama postala majka, shvatila je da razlike među njima ostaju nepremostive.
- Isidora je mnogo puta pokušavala da poboljša odnos sa majkom, pa čak i radila sa brojnim terapeutima, ali je došla do zaključka da promjena nije moguća bez prihvatanja sa obje strane. Stalna tenzija između njene majke i supruga Nebojše dodatno je otežavala stvari. Smatrala je da majka jednostavno nije mogla da prihvati njen izbor partnera i da je više vezana za svog brata nego za nju.
Ovaj emotivni jaz ostao je prisutan do samog kraja Isidorinog života. Govorila je da bi ona, da se našla na mjestu svoje majke, bila spremna da učini sve kako bi svom djetetu produžila život makar za jedan dan. Ipak, isticala je da joj je život darovao nešto drugo – ljubav hiljada potpuno nepoznatih ljudi, koji su joj pružali i moralnu i materijalnu podršku tokom bolesti.
Često je govorila da ju je odsustvo majčine podrške čeličilo, ali da bol nikada nije nestala. Smatrala je da oprost dolazi samim činom ljubavi, iako rane ostaju. Neki su je osuđivali što otvoreno priča o porodičnim problemima, ali je ona vjerovala da je iskrenost obaveza pisca.
U odnosu sa djecom pronalazila je veliku radost. Posebno je bila zahvalna što sa sinom Lavom ima blizak i topao odnos. Međutim, priznala je da sa ćerkom Vilom stvari nisu išle glatko, vjerujući da joj je sudbina namijenila teže odnose sa ženama u porodici. Ipak, bila je sigurna da su svi postupci njene majke, bez obzira na bol koju su izazvali, bili vođeni najboljim namjerama.
Priča o Isidori Bjelici je priča o ženi koja je hrabro živjela i još hrabrije voljela. Borila se do poslednjeg dana, ostavivši iza sebe djela, sjećanja i ljubav koja traje. Bila je žena koja je znala da i u najmračnijim trenucima pronađe svjetlost, a njeni najbliži, kao i mnogobrojni čitaoci, pamtiće je ne samo po knjigama, već i po duhu koji nije znao za predaju.
