Kada roditelji ostare, a naročito kada više nisu u mogućnosti da se brinu o sebi, mnogi počinju da razmišljaju o tome da ih smeste u starački dom. To je teška i emotivno iscrpljujuća odluka koju nije lako doneti. Društvo često osuđuje ovaj potez, smatrajući da deca treba da brinu o svojim roditeljima do kraja njihovih života.
Ipak, svaka porodica ima svoju priču, izazove i razloge, a jedna žena je odlučila da podeli svoje iskustvo i objasni zašto je srećna otkako je njena ćerka odlučila da je smesti u starački dom, te kako se život za obe, nakon te odluke, na neki način poboljšao.
- Jednog dana, moja kći je stigla kući s posla potpuno iscrpljena. Nije imala priliku ni vratiti se svojoj kući da podgrije ručak za muža i djecu, pa je prvo došla k meni. Volio sam te posjete, jer su mi ublažavali dosadu i usamljenost, ali moram priznati da sam se osjećao pomalo sebično. Satima je ostajala u mom stanu, donosila mi lijekove, prala rublje, mjerila mi tlak i pripremala obroke za mene. Nakon svega otišla je da bi se vratila svojoj obitelji, iscrpljena i nesposobna obaviti sve što je trebala.
S vremenom se dogodila čudna promjena u mom sjećanju; Počeo sam gubiti stvari. Često bih satima tražila krpu u kuhinji, da bih je otkrila u hladnjaku. Postalo je očito da moje pamćenje postupno blijedi, no bilo mi je teško priznati tu stvarnost.
Tog sam dana izašla iz kuće i našla se u parku, plačući i moleći strance da me vrate u moj stan, čije se adrese nisam mogla sjetiti. Bol je bila ogromna. Na kraju me prodavačica prepoznala i kontaktirala moju kćer koja je s posla žurila kući kao duh. Bilo je neizvjesno hoće li se suočiti s posljedicama za svoje postupke ili će joj poslodavac otkazati radno mjesto. Izjedao ju je strah.
- Shvatio sam da je više ne mogu ostaviti samu, ali nisam mogao očekivati da će moja kći prestati raditi kako bi provodila vrijeme sa mnom. Osjećala sam se iscrpljeno, svladana nemilosrdnom tjeskobom i stresom. Činilo se da sve trebam sama rješavati, ali sam osjećala da nijedno moje rješenje nije zadovoljavajuće. Kako je bolest napredovala, moje stanje se pogoršavalo.
Nakon dugog razmišljanja i razgovora s obitelji i stručnjacima, uvjerio sam je da mi organizira preseljenje u ustanovu za skrb. Iako sam razumio da bi neki mogli osuđivati ovaj izbor, došao sam do zaključka da je to najbolja opcija i za mene i za njih. U ustanovi sam jedan od stručnjaka koji se specijalizirao za brigu o starijim osobama s demencijom.
Nude mi mir i, što je najvažnije, osjećaj sigurnosti. Savjest mi je mirna; U društvu sam drugih, društveno angažiran, uvijek dobro nahranjen, topao i ništa mi ne nedostaje. Što je najvažnije, više se nikome ne osjećam kao teretPogledajte kako Jana obilježava prelazak svoje kćeri u odraslu dob.
