Tamara Nikčević, novinarka Njuzvika, razgovarala je sa Milom Đinđić, majkom tadašnjeg premijera Srbije, dr Zorana Đinđića, 2010. godine. Šira verzija tog intervjua objavljena je 2015. godine u nedeljniku Njuzvik.
Dana 12. ožujka 2003. godine ubijen je Milojev sin.Možda se čini čudno, ali čini se da gđa. Mila Đinđić, jer pišem za “Sarajevski dnevnik”, bila je povod da dam intervju u ovo vrijeme. “Zoran, dušo, sličan je meni. On je ovdje rođen…”, objasnila mi je. ‘Ajde, dođi u 9 ujutro’, javila se tada Tamara Nikčević, novinarka Newsweeka. “a prije nekoliko dana, kad sam je prvi put nazvao, bez razmišljanja me demantirala. Mislim da je bilo krivo vrijeme. Nedavno se vratila s groblja, objasnila mi je. Potresena, objasnila je da joj nedostaje energije ili želju razgovarati s bilo kim u tom trenutku.
- Mnogi su ljudi pokušavali doći do nje, objasnila je. Ovi iz Spiegela donose značajan članak o mom sinu. Ne mogu, dušo… Sretan sam da si ga poznavao i sjetio ga se, ali koja mi je svrha ovoga? Ništa mi ne može nadoknaditi Zana… Evo, možeš mi se javiti za dan-dva…Nakon nekoliko dana, točno u 9 ujutro, slučajno sam se našao ispred ulaza u jednu od strašnih novobeogradskih spavaonica. Vrata je otvorila niska, suha žena s aktivnim, živahnim očima, a posjedovala je svijetlu, energičnu osobnost. Unatoč godinama, još uvijek je bila dostupna.
“Dušo, ovdje možeš izuti cipele…”Daje mi papuče, tek trebam ući. Meni je slično: moraš izuti cipele, kaže ona gotovo šapatom, a zatim nekoliko puta skrene pogled. Ne mogu ribati. Osim toga, Bosanke su vrlo organizirane. Neće ti smetati?” neću. Vodi me do malog, urednog i skromno opremljenog stana. Očuvane ali stare stvari. U toj je aktivnosti tijekom mladosti sudjelovao i budući doktor filozofije i premijer Srbije Zoran Đinđić. Na zidovima cijelog stana nalaze se samo njegove slike. Sjetio sam se i 12. ožujka 2003. i izjave Željka Mitrovića: “pucali su na Zorana Đinđića!” Hoće li nam izmaći?”, upitao sam.
Prisjetio sam se pjesme i zapjevao u crkvi sv. Save. Brbljav govor primorskog mitropolita Amfilohija iz Crne Gore. Užas, užas, dete, šta je nego užas?“, kaže Mila Đinđić. “Život mi je… Tužan… Svi dani su mi teški, a 12. mart je uvijek najteži… Ovdje sam sam…” Dio godine provedem u ovom gradu u Beogradu, a neki u selu kod Prokuplja. Tu je rezidencija, kao i vrt. I ukrašeno cvijeće. Nosim ga Zoranu na grob i uzvikujem: E, dijete moje, nisam to namjeravao učiniti zbog tebe…
Ne daj Bože da ikada saznaš što je to. Supružnik je preminuo. Drago je preminuo u Prokuplju 2002. godine, godinu dana prije Zoranova ubojstva. Još sam ga ovdje sahranio. Pokopan je na Bežanskom groblju, naš sin Zoran pokopan je na Novom groblju. Nikada nisam posjetio grob jedne osobe, a da istog dana nisam posjetio grob druge osobe. Drago je preminuo, ubila ga je istog dana kada se Zoran drugi put vratio iz inozemstva. Ono što je bilo potrebno, moj dječak je trebao doći, reci mi!
- Zorana jednostavno nije bilo moguće zaustaviti, bez obzira na vaše pokušaje, niste ga mogli spriječiti. On je rođen da vodi, i vodi. Unatoč tome što praktički nema nikoga u svojoj blizini. Bio je sam!… Zašto, prilikom njegova izlaska iz vozila 12. ožujka, u Vladi nije bilo nikoga. Moj nesretni sin: prvo su ga onesposobili, a onda su ga ubili da bi mene spasili! Zoran je imao pomoć pri hodu. Taj čovjek tog tipa! Bio je čudo, duh! Ova osoba se rijetko stvara. Nije da je moj… Inteligentan, potkovan… Doktorirao je u Njemačkoj, ali je i dalje boravio u ovoj rezidenciji. Ja sam mu usadio.
Zoran Đinđić rođen je u Bosanskom Šamcu. Odakle? Inoda draga moja porijeklom su sa Kosova, ja sam Bosanac iz Šamca. Moj suprug Drago bio je vojno lice koje je umirovljeno u činu pukovnika Jugoslavenske narodne armije. U Šamcu smo se okupili i vjenčali. Gordana i Zoran rođeni su u tom mjestu.
Zoran je osnovnu školu završio u Šamcu, a srednju u Travniku. Živjeli smo složno, spokojno: i Muslimani, i Hrvati, i Srbi… Svi! Nikada se nismo mijenjali. Taj prokleti sukob! Gordana je završila školovanje u Travniku, a onda, kada se preselila u Beograd, počela je da se bavi medicinom, a potom i specijalizirala medicinu. Često smo se selili. Negdje 1967. preselili smo se u Beograd, čini mi se…
Zoran je uvijek bio najbolji učenik i nisu mu smetale česte promjene niti očeve naredbe. Brzo se smjestio. U Beogradu je završio posljednja dva razreda gimnazije. Poznata mi je njegova prethodna skladba povodom 22. prosinca, Dana JNA, ta je skladba smatrana najboljom. Profesorica i Zoran nagrađeni su novčanom nagradom od 50.000 dolara. Onda su to bile financije…
Bio je brz, ljutit i željan učenja, prisjeća se njegova majka. Sličio je meni. I privlačniji od drugog… Srce me boli za njim. Ako je bio bolestan, to nije tragedija! Ozlijedili su mu noge kako bi olakšali njegovu smrt… Dušo, nitko ne može razumjeti što osjećam. Ne znam kako ću opet izdržati dan… Kad sam čuo… 12. ožujka sam bio u općini da platim račune, nešto poreza. Iako su svi šalteri bili neaktivni, promatrao sam djelatnike kako uzimaju kavu i piju je… Zoran nije tolerirao ljude koji su lijeni.
Uživao je u svom nastojanju, baš kao i ja… Nakon što sam imao poteškoća s plaćanjem računa, otišao sam do vrha servisa da dam oduška. Nakon što je nešto provjerila na računalu, prekorila me jer, kaže, šest godina nisam platio porez. Nimalo slučajno!”, uzviknula sam. “Gospo moja, je li moguće da bi vaš muž radije gladovao nego platio cijeli račun?” Bio je direktan, pošten čovjek. Ovome sam posvetio cijelo jutro. Ugodno, pravo proljeće dan…
- Sjećam se da sam na kraju svratio u stari “Mercator” da nešto kupim, pa sam otišao… Bio sam na ulazu kad sam čuo telefon. Šokirala me ta vijest… “Crna Mila, jesi li gledala što ti se dogodilo sa Zoranom?”Telefonirao mi je prijatelj iz Prokuplja koji mi je nekoliko dana ranije rekao koliko sam zabrinuta za Zorana. “Otvori TV!” Vikao je. Morao sam nešto vidjeti!Kako ste za incident saznali od prijatelja iz Prokuplja, a niko iz vlasti nije došao da vas obavesti šta se dogodilo?
Možda su bili na putu ovamo, tko nije siguran? Bio sam smješten vani, nisam znao… Odmah sam nazvao dečke iz Zoranovog osiguranja i krenuo na hitnu. Dvorište je bilo prepuno časnika. Sad kad ti ne treba, rekla sam si da bi trebala paziti na njega. ušao sam. Liječnik je odmah naredio sestri da mi donese sredstvo za smirenje.
Ne želim nikakve lijekove. Ne trebam!”, porekao sam. Stigao sam do ledene komore u kojoj je Zoran sjedio. Njegova divna glava… Oči zapečaćene… Ekshumirano, ali još uvijek prisutno… Prsa su mu eksplodirala… Njegova srce je bilo razbacano… Sjela sam kraj njega, zagrlila sam ga i opet zaplakala… Pokušali su mi dati nešto za smirenje… Nisam htjela…
Nisam želio dopustiti da mi umanje patnju. Dopustite mu da uzrokuje bol! viknula sam. – Zaboga, ubili su mi sina! Bio je laskav… Miran, higijenskog izgleda. On je činio cijeli moj život… Imam i Gordanu, priznaje se, ali Zoran je bio život mog života. Ružicu su prije mene već povezivali sa Zoranom. Kad sam izašao iz dvorane, primijetio sam da razgovara s liječnikom Miyatom. Nakon toga je prišla prozoru i promatrala gomilu. Kako je to moguće, pretpostavila sam. Ispod su bili fotografi pejzaža.
- Nakon mog odlaska… otputovao sam u… Ružičin stan. I plakao. Primijetio sam da su neki pojedinci bili uznemireni mojim jecajima. Namjeravala sam vrištati jer sam bila svjesna koga sam izgubila. Kad sam u subotu bio na groblju… “Dječače moj”, uzviknuo sam. Što vas dovodi na ovu lokaciju? Više bih volio da si u toj “mišolovci”, samo da si živ.
Milorad Dodik je dojavio Zoranu da namjeravaju izvršiti atentat na njega, ali… “Što hoćete?” Zoran Cuffed. Izbjeći otkrivanje bijegom, je li to ono što želiš? Mislim da se to meni ne događa. Dopusti im da me ubiju! Ovako se pojavio. I ubili su ga. Znam da Zoran Đinđić i drugi zagovaraju oprez. Bio je tvrdoglav i… Bio je bezobrazan, bezbrižan i vjerovao je ljudima. Bo je hrabar. Izvanredan čovjek.
Sjetio sam se, bila je nedjelja. Otišao sam do toaleta. Zvonio je telefon. Vratio sam se, zgrabio telefon, ali nisam prepoznao zvuk. “Oprostite, o kome je ovaj razgovor?” ispitivao sam. Mama, ovo sam ja, Zorane!”, našalio se sa mnom. “Kako to da mi ne prepoznaješ glas?” Počela sam plakati. “Zorane, što ti je? Kako jedan zvuči? Sine, što se događa i što je s tobom?
Vjerovao sam da će se dogoditi nešto strašno, ali nisam mogao vjerovati da će ga ubiti… Zamolio sam ga da bude oprezan, podsjetio sam ga na ono što su pokušali prije, u blizini dvorane Limes… A on ništa? Slušao je, ali me nije uspio prepoznati. Baš kao da ga više nisam mogao čuti! Uvijek je od nečega bježao. “Zorane, čuvaj se! Tog dana mi je Zoran savjetovao da ne nosim crnu odjeću, samo sam je skinuo”, rekao je.
- Gordana će stradati ako ti se što dogodi. Nije me poslušao. Vjerojatno ne može. Dugo su ga već odlučili ubiti. Taj naš prosti, nesretni svijet koji ne voli pametnjakoviće, one gore… Promotrite samo njegovu knjižnicu! E, moj Zoran… O njemu su pisali, stvarali svakakve priče o njemu…
Sjećate li se prethodnog susreta sa Zoranom?Ne, ne, ne mogu se sjetiti… Znam samo da kad je postao premijer, rijetko sam mu svjedočio. Nedostajalo mu je vremena, uvijek je negdje žurio. Nastavili smo ga željeti. Dobro, vidio sam ga na televiziji, tješio sam se. Znao je povremeno doći u moju kancelariju na ručak s djecom… Luka igra košarku, Jovana uči… Za ručak obično stignu kad im se ukaže prilika.
U Prokuplju sam sebi nedavno napravio spomenik njemu u čast. Koji su mu bliski prijatelji, a koji drugovi? Neki od njih su stigli… Sudjelovalo je i mnogo pučana. Razumijem, jadikuju… Unatoč tome što Zoran za života nije bio popularan. Dušo, razumiješ mog muža, nije li on izvanredan čovjek? Žao mi je samo što se osramotio, što je pokleknuo, da ga zakolju… Neka je mir crnom narodu…
Način na koji su ga ubili je najveći zločin! Nategnuti, omaleni i nepismeni ljudi! Propasti ovo nevjerojatno! Srce me boli za ovom mojom Gordanom, osjetit će tugu. Moćnija sam, majka sam i mogu sve izdržati… Posjećujem groblje i svaki dan gledam cvijeće na njegovom grobu. Netko je možda jučer ostavio malo špinata. Četiri bijele kokoši… kao da je shvatio da je Zoran njima najdraži. Kakav je bio Milin život nakon gubitka sina?
Od 2013. godine, zbog ozbiljnih zdravstvenih problema, smještena je u privatnom domu za starije osobe u Jajincima, a od 2004. godine pod stalnim je nadzorom policije.Školovala se na VMA u Beogradu.Otputovala je dva dana nakon 13. godišnjice ubojstva svog sina 2016. godine.
