U današnjem članku, dijelimo intimnu priču žene koja je, suočena s nenadoknadivim gubitkom, pokušala pronaći smisao i sebe u svijetu koji joj je iznenada postao stran i hladan.
- Imala je 51 godinu kada joj se život srušio u djeliću sekunde. Njen muž, čovjek s kojim je provela cijelu mladost, neočekivano je preminuo od srčanog udara na poslu. Tog dana sve se promijenilo. Ostala je bez svog oslonca, bez čovjeka s kojim je gradila dom, porodicu i život. Bio je njena prva ljubav, prvi poljubac, prvi dodir – zapravo, sve. Zajedno su prošli kroz decenije, od mladalačke zaljubljenosti do zrele ljubavi, i iako brak nikad nije bajka, njihov je bio tih, stabilan i ispunjen malim ritualima koji su im činili svakodnevicu toplom i sigurnom.
Živjeli su u kući u predgrađu, imali dvoje djece i jedan uhodan, miran život. Ona je vjerovala da će tako i ostati – sigurno i poznato, do kraja. No, kada ga je izgubila, osjećaj praznine koji je uslijedio bio je gotovo fizički. Prvi mjeseci nakon njegove smrti prošli su kao u snu. Dani i noći su se stapali u jedno, a ona je samo mehanički prolazila kroz život. Djeca su nastavila svojim putem – fakultet, prijatelji, veze – i iako su tugovali, njihovi životi su išli dalje. Ona, s druge strane, samo je postojala, obavljala ono što se od nje očekivalo – posao, obaveze, poneko druženje – ali unutra je bila pustoš.
Kako su dani prolazili, počele su da se javljaju misli koje je nije bilo sram – ali su je zbunjivale. Počela je da osjeća želju za blizinom muškarca, ne samo emocionalnu, nego i fizičku. Nedostajao joj je dodir, miris muškog tijela, osjećaj da je poželjna. Cijeli život provela je s jednim čovjekom. Nikada nije razmišljala o drugome, jer nije ni imala potrebu. Ali sada, bez njega, otvorila se rupa koju nisu mogli popuniti ni razgovori, ni sjećanja.
Počela je da mašta, da se pita kako bi bilo kada bi je poljubio neko drugi, kako izgleda intimnost s nekim ko nije njen muž. Te misli nisu bile stalne, ali su dolazile u valovima – noću kroz snove, danju kroz maštu podstaknutu knjigama i filmovima. Osjećala je kao da gubi razum, a u isto vrijeme – kao da se budi iz mrtvila.
- U tim trenucima unutrašnje borbe, primijetila je da muškarci počinju da joj pridaju pažnju. Možda je ta nova energija koju je osjećala zračila iz nje. Jedan kolega iz firme posebno joj je zapao za oko. Počela je da koketira, gotovo nesvjesno, kao da je neko drugi ušao u njeno tijelo. Nije je zanimalo da li je oženjen, ni kakav je čovjek – jedino što je željela bilo je da osjeti da je neko želi.
Ubrzo je došlo do onoga što je dugo samo zamišljala. Doživjela je poljubac, zatim dodir, i na kraju intimnost. Mislila je da će to biti oslobađajuće, da će joj pomoći da zaliječi rane, da vrati dio sebe koji je izgubila. Međutim, umjesto ispunjenja, doživjela je snažno razočaranje. Nije bilo emocija, nije bilo dubine – sve je bilo površno, brzo, bez razumijevanja.
Seks je bio prosječan, gotovo mehanički. Osjetila je kako se u njoj javlja gađenje, ali ne samo prema muškarcu s kojim je to doživjela, već i prema samoj sebi. Osjećala se kao da je izdala vlastitu tugu, kao da je pokušala na silu da zamijeni nešto što je bilo nezamjenjivo.
U tom trenutku, kad se sve završilo, shvatila je da gubitak koji je preživjela nije nešto što se može nadomjestiti fizičkom blizinom. Bol koju je nosila nije mogla da se uguši nečijim zagrljajem, jer je to bio samo bijeg, a ne rješenje.
Na kraju, ostala je sama sa svojim mislima, osjećajući još dublju prazninu. Nije znala šta da radi dalje. Osjećala je da je zakoračila u svijet koji joj nije prirodan, da je pokušala da se nosi s tugom na način koji joj ne pripada.
Ali jedno je bilo sigurno – suočila se sa sobom, svojim strahovima, željama, pogrešnim izborima i stvarnošću u kojoj više nije bilo mjesta za iluzije. To je bio početak njenog stvarnog procesa žalovanja, možda i ozdravljenja.
