U današnjem članku govori se o sudbini čoveka čiji je život, i pored dugogodišnjeg rada i truda, krenuo potpuno nepredvidivim putem.
- Milovan Marković, poreklom iz Kovina, u sedamdesetim godinama života ostao je gotovo bez ičega, i to nakon što je ceo radni vek proveo u Francuskoj. Njegova priča je jedna od onih koje podsećaju koliko je život neizvestan, ali i koliko ljudska solidarnost može promeniti tok događaja kada sve izgleda izgubljeno.
Još davne 1975. godine, Milovan je stigao u Francusku sa željom da sebi i svojoj porodici obezbedi sigurniju budućnost. Poput mnogih naših ljudi tog vremena, prihvatao je različite poslove u građevini – od renoviranja stanova do unutrašnjih radova. Bio je vredan i skroman, ali najveći deo života radio je „na crno“. To je značilo da nije imao pravo na punu penziju, već tek na skromnih 200 evra mesečno. Iako je tokom godina stvorio porodicu, imao stan i automobil, sudbina je kasnije sve to odnela.
Godine 1982. iznajmio je garažu u jednom pariskom naselju, prvenstveno da bi tamo čuvao automobil i alat. Međutim, ni slutio nije da će mu upravo ta garaža postati jedini dom. Kada je otišao u penziju, nastavio je da radi koliko mu je zdravlje dozvoljavalo, ali ubrzo je doživeo izliv krvi na mozak. Posle toga više nije bio sposoban za rad, a posledice bolesti ubrzale su njegov pad u siromaštvo. Ubrzo je izgubio stan, automobil i sigurnost, pa mu je kao jedino utočište ostala upravo ta podzemna garaža.
Život u takvim uslovima bio je težak i ponižavajući. Garaža na četvrtom nivou podzemnog parkinga postala je njegov mračni dom, bez struje i vode. Spavao je na kartonu, a sa sobom je uvek nosio dostojanstvo koje je pokušavao da sačuva odlascima u javna kupatila i održavanjem urednosti. Nikada nije konzumirao alkohol i nije želeo da se žali prijateljima. Njegova skromnost bila je tolika da mu je bilo sramota da prizna u kakvoj se situaciji našao.
- Problem je postao još veći kada je vlasnik garaže najavio njegovo iseljenje. Datum i sat ispražnjenja bili su unapred zakazani, i Milovan je shvatio da bi se tada mogao naći potpuno na ulici. Tek tada se obratio svom prijatelju Miroslavu Miši Živanoviću, koji je odmah reagovao i obavestio udruženja Srba u Parizu. Njih dvadesetak okupilo se tog dana i svojim prisustvom sprečilo Milovanovo izbacivanje. Njegova priča ubrzo je dospela i u medije, a članak u Le Parisienu skrenuo je pažnju javnosti i gradske uprave.
Tada su se uključile i institucije. Predstavnici opštine obećali su da će mu obezbediti smeštaj, ali birokratija je i dalje kočila rešenje. Uprkos tome, podrška prijatelja i sunarodnika bila je ključna. Posebno su mu značili Miroslav i njegova supruga, koji su mu svakodnevno donosili hranu, pratili ga kod lekara i pružali osećaj da nije sam. Za praznike su mu donosili farbana jaja, da makar simbolično oseti toplinu doma.
- Sudbina Milovana Markovića dirnula je mnoge ljude dobre volje. Nakon emitovanog priloga o njegovom životu, ljudi iz dijaspore i organizacija „Svi Srbi u Parizu“ udružili su se kako bi mu pomogli. Posebnu ulogu imala je Danica, naša državljanka u Francuskoj, koja je pomogla u rešavanju administrativnih i socijalnih problema. Zahvaljujući njihovom angažovanju, u maju 2021. godine Milovan je konačno dobio stan od opštine Pariz.
Novi početak značio je mnogo. Milovan je dobio sve ono što mu je bilo oduzeto – topao dom, dokumenta, redovne obroke i garderobu. Ponovo je mogao da živi sa dostojanstvom. Kada ga je posetio predstavnik udruženja Saša Pešić, Milovan je kroz suze rekao da „samo sloga Srbina spasava“. Bio je preplavljen zahvalnošću prema svima koji su mu pomogli u najtežim trenucima.
Ova priča pokazuje da ni u najtežim situacijama čovek nije sam ako postoje oni koji žele da mu pruže ruku. Solidarnost i zajedništvo ljudi iz dijaspore dokazali su da humanost još uvek živi. Milovanov život, iako obeležen velikom patnjom, na kraju je dobio lep epilog zahvaljujući ljudima koji nisu dozvolili da pravdoljubivi starac ostane zaboravljen i prepušten ulici.
Na njegovom primeru vidimo da mnogi naši ljudi, iako su ceo radni vek proveli u inostranstvu, starost dočekuju u nesigurnosti i bez prava koja im pripadaju. Ali istovremeno, vidimo i da među našim narodom postoji osećaj zajedništva i odgovornosti. Upravo to je ono što je Milovanu omogućilo da poslednje godine života provede u sigurnijem i dostojanstvenijem okruženju.
Sudbina Milovana Markovića ostaje trajno podsećanje da život može biti surov, ali i da dobri ljudi mogu promeniti tok priče. Njegova zahvalnost, suze i reči o snazi sloge odzvanjaju kao poruka da nikada ne treba izgubiti nadu – jer čak i u najmračnijim trenucima, svetlo ljudske dobrote može obasjati put.