U današnjem članku želim podijeliti priču koja govori o odnosima unutar porodice, gostoprimstvu i granicama između velikodušnosti i razočaranja. Radi se o jednoj ženi iz Pirota, koja je kroz godine imala iskustvo sa svojom zaovom Marom koja živi u Njemačkoj.
- Njihov susret svaki put kada dođu u rodni kraj podsjeća na običaje koje mnogi u našim krajevima smatraju svetinjom – da se gost dočeka na najljepši način, da se ničega ne žali i da se iz kuće ponese uspomena u vidu hrane ili poklona. Međutim, koliko god domaćini davali i trudili se, povratna gesta gostiju često izostaje, pa ostaje osjećaj nepravde i nezahvalnosti.
Žena iz Pirota opisuje kako nikada nisu dočekali Maru i njenog muža drugačije nego kao careve. Stolovi su bili puni – ajvar, pršuta, domaće suhomesnato, razne pite, domaća rakija, sve ono što se u tuđini teško može naći. Uvijek su pazili da im ništa ne zafali, a prije nego što bi krenuli nazad, napunili bi im gepek raznim proizvodima, jer su smatrali da je tako normalno i da se gostu treba pružiti najbolje. Žena naglašava da joj nikada nije bilo žao toga, jer je odrasla u uvjerenju da je gost svetinja i da se pred njim ne smije pokazati škrtost.
Ali s druge strane, kada bi očekivali bar mali znak pažnje od Mare i njenog muža, stizao je tek sitan poklon – često samo 200 grama kafe. Kroz sve te godine posjeta, nikada nisu donijeli ništa što bi domaćine obradovalo ili pokazalo da im je stalo. Njihovo opravdanje bilo je da je u Njemačkoj sve skupo. Međutim, domaćica naglašava da je i u Srbiji težak život, ali se i pored toga uvijek od srca davalo najbolje što se imalo. Ova suprotnost između velikodušnosti i uskraćivanja ostavljala je gorak trag.
Vrhunac nezadovoljstva dogodio se na svadbi njenog sina. Na ovakvim događajima, kaže ona, poklon se daje od srca, kao znak ljubavi i poštovanja prema domaćinu i mladencima. No, Mara je svom bratancu donijela samo 200 eura i, uz to, nešto što je šokiralo sve prisutne – vaučere za spa centar. Sama ideja da neko umjesto poklona ponese vaučere činila se kao uvreda, jer se izgubila simbolika darivanja koje treba da ima dušu i da ostane uspomena. Kao da to nije bilo dovoljno, poslije svadbe Mara je još i tražila da joj spakuju tortu i pečenje da ponese kući. Domaćici je to bilo neizmjerno teško – osjećala je sramotu umjesto nje.
- U tim trenucima, kako priznaje, nije je boljela cifra ni vrijednost poklona, nego sama ponižavajuća situacija. Osjećaj da je porodica koja je uvijek bila spremna da pruži sve od sebe doživjela nepoštovanje i omalovažavanje, stvorio je duboku gorčinu. Bila je uvjerena da je Mara tim postupkom pokazala da ne cijeni ni trud, ni pažnju, ni ljubav koju su joj godinama davali. Ono što je najviše boljelo bila je spoznaja da gosti koje su uvijek ispraćali „pune kao lađe“, kako kaže, nisu mogli pokazati ni najmanje poštovanja.
Ova priča zapravo otvara širu temu koja se često javlja u porodicama – pitanje zahvalnosti, poštovanja i iskrenosti u odnosima. Kada se daje iz srca, ne očekuje se nužno ista materijalna vrijednost zauzvrat, ali se očekuje gesta koja pokazuje da je trud prepoznat i da postoji želja da se domaćinu obraduje. Kada toga nema, ostaje praznina i osjećaj da se dobra volja zloupotrebljava. Ljudi koji vjeruju da je gost svetinja često se nađu u situaciji da sami sebe povrijede, jer u želji da pokažu toplinu, ne dobiju ni minimum zahvalnosti zauzvrat.
Priča o Mari i njenoj zaovi može se posmatrati i kao ogledalo današnjeg vremena. Ljudi koji žive u inostranstvu često dođu s uvjerenjem da je kod njih sve skupo, pa da se u domovini podrazumijeva da će ih rodbina častiti i opskrbiti. Međutim, gostoprimstvo nije jednosmjerna ulica. Ono podrazumijeva uzajamnost. Bez obzira gdje čovjek živi, uvijek postoji način da se donese makar simboličan poklon koji nosi emociju i pokazuje da domaćini nisu uzeti zdravo za gotovo.
Na kraju, ova žena iz Pirota zaključuje da joj ostaje gorčina ne zbog materijalnih stvari, nego zbog toga što je shvatila da Mara nije pokazala poštovanje. Najveća uvreda bila je u osjećaju da nisu bili vrednovani ni „koliko crno ispod nokta“. Njena priča podsjeća sve nas da gostoprimstvo i darivanje nisu samo običaji, već način na koji pokazujemo ljubav i poštovanje prema onima koji nam znače. Bez toga, svaka gesta, pa makar bila i najskuplja, ostaje prazna.
