Ugovoreni brakovi su i kod nas u ne tako davnoj prošlosti bili uobičajena stvar a u nekim dijelovima Balkana još uvijek postoje porodice koje ugovaraju brakove bez pitanja onih koji treba da stupe u njega.
U nekim dijelovima Balkana i danas je živa praksa dogovorenog braka – to je sustav u kojem mladenka i mladoženja često nisu svjesni jedno drugoga, ali obitelji s kojima su u paru zajedno biraju svoju sudbinu. Unatoč činjenici da je to praksa koja je uglavnom nestala u većini svijeta, još uvijek postoje slučajevi u kojima se to događa. Tijekom ere u kojoj se sloboda izbora i ljubav smatraju najvažnijim sastavnicama braka, ova tradicija izaziva značajna pitanja: koliko je žena spremna žrtvovati svoje želje i koliko je hrabrosti potrebno za bijeg od nametnutih konvencija?
- Miličina priča pokazuje brutalnu istinu mnogih mladih djevojaka. Rođena u malom selu, odrasla je u prebivalištu koje je mjerilo ljubav prema tome koliko dobro sluša druge, a vrijednost kćeri određena je sposobnošću da preuzme odgovornosti tuđeg prebivališta. Njezin otac, koji je bio strogi vlasnik kuće i duboko zainteresiran za sve što se vrti oko njegovih riječi, nije prepoznao njezine akademske snove ili želju za obrazovanjem. Mlada žena treba šutjeti i raditi, ponavljao bi on, dok su joj knjige skrivene pod jastukom. Majka, preopterećena vlastitim nedostatkom riječi, postala je sjena koja se naučila ispričavati kad to nije bila njezina odgovornost.
Brat Marko, mlađi brat i ponos obitelji, imao je prava koja njoj nikada nisu bila priznata. Dok je on uživao u prilici da izađe van i uživa u slobodi, ona je nosila kante vode i sjekla drveće. Njena očekivanja da će imati Beograd, tramvaje i profesore demantirana su pred zidom očeve odluke. Kako piše Dnevni avaz, sociolozi su prepoznali da dogovoreni brakovi još uvijek postoje u pojedinim zajednicama zbog patrijarhalnog obrasca u kojem se vrijednost žene svodi na podjarmljivanje i rađanje djece. U tim obiteljima djevojčice ne mogu glasati, a odluke o njima donose njihovi očevi ili braća.
Ova praksa, iako neuobičajena, ipak ima značajan utjecaj. Za Milicu je trenutak istine nastupio kada joj je otac rekao da će se udati za Miloša. Propustio ju je pitati što misli, nije joj dopustio ni da plače. Rekao je to mirno, kao da razgovara o poslu, a ne o životu svoje kćeri. Miloše, koji je imao tradiciju teškog rada i čašice alkohola, oženio ju je bez njenog pristanka. Tog dana nije odjenula bijelu haljinu: umjesto toga odjenula je šutnju i pokornost. Dani su tekli u krugu bez izlaza: kuhanje, čišćenje i tišina.
Njegova ju je majka neprestano podsjećala na važnost rađanja unuka. A Miloš? Vraćao se sa sve više staklenih predmeta i sve agresivnijim riječima. Bio je vrijedan prezira, napadnut i izgažen. Ti si ništa, rekao bi ti. Selo je bilo svjesno. No, nitko se nije oglasio jer “ne sudjeluje u tuđim projektima”. Tišina joj je bila najteži kamen oko vrata. Jedne večeri, nakon još jednog izljeva bijesa, Milica je otišla. Bez ruksaka, bez plana, samo s nadom. Sjetila se Dragana, mladića iz obližnjeg sela, koji joj je davno rekao: Ako ti je trebala, znaš gdje je. Nije ju uspio ništa pitati, nije se uspio ni ispričati.
Pokrio ju je krovom, tišinom i mogućnošću da stane na svoje noge. Prvu plaću primila je za njegov studio. To je bio trenutak kada je shvatila da je dostojanstvo važnije od svih stvari koje je odbacila. Nezavisne novine pokazuju da je u zemljama Zapadnog Balkana sve više žena koje sve manje sudjeluju u začaranom krugu nasilja i dogovorenih brakova, ali društveno negodovanje i dalje ima značajan utjecaj. Kao rezultat toga, mnoge žene doživljavaju gubitak obitelji, društva i zajednice. Milica je bila jedna od njih – otac je objavio da je umrla, majka ćutala, a selo joj se rugalo.
Međutim, otkrila je odlučnost da nastavi. Dragan nije bio princ iz fantastične priče, ali je bio čovjek koji je prepoznao da joj je svjedočio. Nije ju uspio slomiti, već ju je pokušao spojiti. S njim je izgradila novu egzistenciju koja je bila jednostavna, ali zadovoljavajuća. Njihov sin Nikola postao je popularan simbol slobode koju je stekla. U njegovim knjigama i snovima sjećala se svega što joj je bilo uskraćeno. Zavjetovala se samoj sebi da ga neće iznevjeriti, već da će biti vjetar koji ga nosi. Danas, kada Milica pripovijeda svoju priču, to više nije samo osobno iskustvo. Ona je odraz mnogih različitih sudbina koje sadrže tradiciju i patrijarhat koji pokoravaju individualnost.
Blic u istraživanju navodi da, iako je ovakva vrsta slučajeva rjeđa, pokazuje koliko je važno razgovarati o ženskim pravima i slobodi izbora, posebno u ruralnim područjima. Dogovoreni brakovi nisu nužno ljubav, već šutnja, strah i gubitak godina razmišljanja. No, Miličina priča pokazuje da je moguće krenuti i drugim putem. Da se može početi ispočetka, izgraditi novo prebivalište i naučiti što znači biti voljen koji ne mora biti sputan, već se umjesto toga oslobađa. Jer prava ljubav ne utišava snove. Čuva ih i olakšava njihov let.
