Ispovijest jedne mlade djevojke je privukla veliku pažnju na društvenim mrežama zbog svog sadržaja i korisnici su svoja mišljenja iznosili u koemntarima. U nastavku saznajte detalje.
Ranije se smatrala autsajderom u vlastitoj obitelji. Alyson su naučili vjerovati da je pretjerano revna, zauzimajući prostor koji se smatrao beskorisnim. Roditelji su je često podsjećali na njezinu važnost za njih u kontekstu njihovog idealiziranog sastava obitelji, jednom prilikom joj je sestra izravno rekla da mora imati prostora za sebe jer zauzima previše mjesta. Ove su joj se izjave upale. Rođena je u kontekstu koji ju je činio da se osjeća zanemarenom, nesposobnom za navigaciju vlastitim putem dok su drugi sudjelovali u obiteljskim aktivnostima u kojima je ona dosljedno bila zanemarena.
Kad je otišla s 19 godina, nitko to nije smatrao povratkom. Kasnije je stvorila zaseban život. Kao solo slobodna dizajnerica” vodila je miran, skroman, ali značajan život. Posjedovala je ono što joj je nedostajalo u djetinjstvu – slobodu, stabilnost i samopoštovanje. Neposredno prije nego što je povjerovala da je prošlost konačno razriješena, telefonski poziv njezine majke prekinuo je njenu harmoniju. Rečeno joj je “hitno stanje”.
Težak joj je osjećaj obuzeo želudac; Alyson je vjerovala da se netko možda ozbiljno razbolio ili da se dogodila tragedija. Međutim, stvarna situacija je bila puno drugačija: njezina je sestra rodila blizance, zbog čega je obitelj bila iscrpljena, umorna i “pod stresom” kao rezultat predloženog rješenja bilo je da Alyson dođe i pomogne. Očekivali su da će pokupiti svoje stvari i preseliti se u rezidenciju svojih roditelja kako bi pomogao u noćnom hranjenju, presvlačenju, kuhanju i pranju obiteljskih stvari, što se sve smatralo “obiteljskim dužnostima” i očekivalo se da se obavljaju bez plaće. Ovaj plan je služio kao oblik kompenzacije, čarobni napitak koji se koristio kada su situacije postale preteške.
Međutim, nisu prepoznali da je Alyson odrasla, više nije zahtijevala njihovu pažnju, već je imala posao, obitelj i ciljeve. Isprva je molbu pristojno odbila uz obrazloženje da ima profesionalne obveze i rokove koje ne može zanemariti. Međutim, nakon što je odbila zahtjev, ton rasprave se uvelike promijenio. Majka ju je nazivala bezosjećajnom, dok ju je sestra optuživala da je sebična, što je dovelo do brojnih emocionalnih manipulacija: “Nije te briga za tvoju obitelj”, “Patimo od nedostatka kisika”, “Za to služe medicinske sestre.”
- Alyson je postalo jasno da njezina obitelj ne zahtijeva njezino sudjelovanje kao medicinske sestre, već kao njegovateljice bez plaće. Odlučila ih je ipak posjetiti i porazgovarati s njima, ponijevši svoje pismo. Kad je stigla u dnevnu sobu, primijetila je da su svi već prisutni – njezini roditelji, sestra i šogor, koji su svi izgledali iscrpljeni i napeti. Njezina je sestra odmah počela pričati o tome kako im je bilo teško i koliko su je trebali. Alyson je pažljivo pazila na razgovor prije nego što je izvadila omotnicu. Odlomak je glasio: “Ne želim više preuzimati ulogu mučenika.” Osjećao sam se neprimjetno cijeli život, a sada me uzimaš u obzir samo kad ti je potrebna pomoć.
Molim se za tebe najbolje, ali više volim mir nego žaljenje.” Zatim je napustila sobu bez trunke boli, na isti način kao da je konačno otvorila vrata koja su joj fizički bila uvaljena u lice tijekom njenog života. Tjedan dana nakon toga stigla je poruka od člana obitelji. Saznala je da su njezini roditelji pripisali glasinu da je sudjelovala u pomaganju samo zato da bi ih pustili tijekom njihovog očajničkog sata.
Na društvenim mrežama udaljeni članovi obitelji već su počeli dijeliti pasivno agresivne izjave o “Postignućima koja izražavaju suosjećanje”. Alyson je shvatila da će njezina obitelj uljepšati istinu kako bi održala svoj ugled. Njihova strast za njezinim povratkom bila je nerealna; jednostavno su tražili rješenje svoje nevolje.
