Meša Selimović je jedan od njapoznatijih pisaca s našeg podneblja a iako je rođen u muslimanskoj porodici on se cijeli svoj odrasli život izražavao kao Srbin. Jednom prilikom je rekao i zašto.
U kulturi koja cijeni autentičnost, cjelovitost i umjetnost ispred stvarnosti, lik i djelo Meše Selimovića predstavljaju snažan primjer čovjeka koji se osmozira sa stvarnim svijetom, odbijajući odstupiti. Njegov život bio je ispresijecan zamršenim situacijama, osobnim kompleksima i upitnim podrijetlom, vjerom i pripadnošću. To je bilo mjesto između osobnog sukoba i velikih postignuća, književnost je tamo rođena i još uvijek ima sposobnost prenijeti istinu i potaknuti emocije. Meša Selimović je od najranije dobi pokazivao interes za jezike, književnost i kulturu.
- Rođen u Tuzli, okružen bogatim nasljeđem i tradicijom, u početku je prepoznao težinu svog kulturnog i nacionalnog sastava. Nakon završene osnovne škole i srednje škole u rodnom gradu, započeo je njegov obrazovni put u svrhu samoobrazovanja i promišljanja stvarnosti. Upisujući studij srpskohrvatskog jezika i književnosti Jugoslavije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Meša preuzima ulogu koja će značajno utjecati na njegovo pisanje. Diplomirao je 1934. i još uvijek je imao upornu i nepokolebljivu narav. Predavao je u Građanskoj školi i Realnoj gimnaziji u Tuzli do 1941. godine, ali je već tada smatrao da sustav nije uspio shvatiti osjetljivost umjetnika.
Nedosljednost je bila mjera Mešinog trajanja. Na planetu koji je žudio za prihvaćanjem, odbijao je kompromis na bilo kojoj razini. Njegova supruga, Daroslava Božić, kći vojnika u Yedikulskom kraljevstvu, često je Mešu nazivala “nepokolebljivim, žilavim, ali poštenim”. Njegova ustrajnost učinila ga je neshvatljivim u Bosni, ali ga je Daroslava dosljedno slijedila bez pogovora, s dubokom i predanom vjerom, čak i kad su ga drugi ljudi odricali. Njihova odanost nije bila samo fizičke, već i ideološke i emocionalne naravi. Uz njihovo druženje nerijetko se veže pjesma “Tko propusti ljubav, promaši život” – kao sredstvo izražavanja dubokih osjećaja koje je Meša gajio prema Daroslavi. Ta je ljubav bila njegova svetinja, ali ga je i nadahnula da stvori nekoliko djela.
No, društvo ga nije uspjelo u potpunosti prihvatiti. Odlazak iz Sarajeva protekao je bez incidenata, a neki novinari komentirali su kako su “ostali bez Savića i Repčića, pa mogu i bez Selimovića”. Nije to bila samo ironična kazna, nego prikaz sredine oko Meše koja je bila kaznena. U ovoj sredini originalnost se često kažnjava. Pobuna kao identitet i istina Jedan od prijelomnih trenutaka u njegovom životu dogodio se u Književnom kutku u Zagrebu, gdje mu je postavljeno pitanje koje je bilo provokativno: “Zašto se ti, Mehmede Selimoviću, po imenu oca Alija i imena majke Paša, osjećaš Srbinom?” Umjesto burne reakcije, Meša je odgovorio glatko, a njegove riječi su i danas popularne: Do 1941. smatrao sam se Srbinom, ali se nisam pitao zašto.
Od 1941. godine znam zašto sam ovdje. Te riječi nisu bile samo odgovor, nego i izjava o identitetu koji se očitovao u ratnom stradanju, padu filozofije i traganju za istinom. Mešino porijeklo nije skrivao – znao je ko je i odakle je, ali je prvenstveno isticao svoju povezanost sa srpskom književnošću, ustvrdio je da je biti Srbin i skupo i slavno. U svom posljednjem pismu uzvratio je svojim pristašama, želeći zadržati književno i duhovno opredjeljenje koje je preuzeo. Nije se razlikovao ni po vjeri ni po zemlji, jer je smatrao da je običan čovjek važniji od tih razlika. To je bila njegova dilema – ne slijediti općeprihvaćene konvencije, nego umjesto toga osjećati ono u što vjeruješ.
Mešin život bio je obilježen i značajnim osobnim gubitkom. Najveća rana je gubitak brata Šefkije koji je ubijen 1944. Bio je čist, ali posvećen filozofiji koja se nije ticala istine. Meša se više nije ženio – ni stranka, ni rođeni brat Tevfikov, koji nije uspio spasiti Šefkiju. Ta rana nikada nije zacijelila. Iz tame je iznjedrio svoje najslavnije djelo – “Derviš i smrt”, koje je i književni i osobni posveta gubitku, sustavu i pitanju pravde i smisla. Knjiga je bila zamišljena kao sredstvo ispričavanja, opraštanja i razumijevanja, kako za njega tako i za njegovog brata. Prije Daroslave, Meša je bio u braku s Desom Đorđić, profesoricom tjelesnog, koja je imala kćer Slobodnak. No, kada je upoznao Daroslavu, rodila se romansa koja je sve promijenila. Ta je veza dovela do kontroverze – u stranci su Mešu smatrali nemoralnim, a mnogi su ga osuđivali da je “nepošten”. Međutim, nisu odustali.
Bili su spremni boriti se za svoje najmilije, čak i u slučaju da ostanu bez pomoći. Zajedno su dobili dvije kćeri, a njihov savez postao je utočište i iskaz prave ljubavi ne zahtijeva dopuštenje okoline. Meša je 11. srpnja 1982. godine, sudjelujući na nogometnoj utakmici, u 72. godini života ubijen u Beogradu. Pored njega bila je njegova stalna družica Darka, tiha i moćna, kakva je bila i kroz njihova života. Pokopan je u Allée des citoyens qui ont des merits, unatoč zahtjevu da se njegovi posmrtni ostaci prenesu u Sarajevo, želja koja nije ostvarena. U smrti, kao iu životu, Meša je zadržao središnji položaj između svjetova, između ljubavi i zablude, između priznanja i šutnje.
Meša Selimović nije bio samo pisac, nego je imao i glas savjesti koji je bio posvećen hodanju po granici između osobne patnje i javnog govora. Njegov život je imao brojne paradokse, ali ti paradoksi sadržavaju njegovu najveću tajnu. Njegova su postignuća još uvijek svjetionici za ljude koji traže smisao u kaosu, kao i njegova potraga za identitetom, ljubavlju i pravdom, što je primjer ljudskog duha unatoč nevoljama. Meša nije pripadao samo jednoj skupini, jednoj filozofiji ili jednoj kategoriji. Bio je predan istini.
