Zoran Đinđić je rođen u Bosanskom Šamcu, a sa roditeljima se krajem šezdesetih godina preselio u Beograd. Njegova sestra kaže da je Zoran uvek bio duboko vezan za Bosnu i za grad u kojem je proveo svoje detinjstvo.
Krajem šezdesetih Gordana i Zoran zajedno s roditeljima sele u Beograd, no vezu s BiH nikada nisu izgubili. Prijateljstva i sjećanja na radosno i bezbrižno djetinjstvo bila su poveznica koja ih je povezivala sa zemljom njihova rođenja.
- Selili su se više puta.Gordana Đinđić Filipović se u ispovijesti za “Slobodnu Bosnu” iz 2013. godine prisjetila svog boravka u Travniku, gradu koji za nju nosi drage uspomene. Njezina se obitelj preselila u Travnik 1962., gdje su ostali do 1969. Iako je posljednji put posjetila 1989. kako bi proslavila svoje dvadeseto srednjoškolsko okupljanje, ona razmišlja o svom iskustvu ne samo kao učenica koja je tamo diplomirala, već i kao netko tko je dijelio najdragocjenije trenutke njezina života s bratom.
Zoran je bio energično i aktivno dijete koje se borilo da ostane mirno. Njegova strast za čitanjem bila je vidljiva od malih nogu. Budući da je doktorirao filozofiju, ne čudi da ga je upravo ta tema najviše zaokupila, zbog čega je sakupio značajnu kolekciju knjiga iz tog područja.
“Postigao je najveći uspjeh u svim svojim obrazovnim nastojanjima. Završio je četverogodišnji studij filozofije i završio dvije godine sociologije u samo tri godine. Uspio je istovremeno studirati i diplomirati. U želji da brzo doktorira, ubrzao je Otputovao je u Njemačku i doktorirao u jednoj godini, a svi su ga nazivali čudom”, rekla je njegova majka Mila.Od studentskih dana bavio se politikom i za vrijeme studija. Prema riječima njegove majke, suočavao se sa stalnim progonom zbog svog političkog angažmana.Do 27. godine završio je sve svoje školovanje. Napomenula je da je od malih nogu pokazivao napredne sposobnosti u odnosu na svoje vršnjake.
Iako je bio izvrstan učenik, Zoran se uspio baviti raznim aktivnostima, uključujući šahovski klub, karate i druženje s djevojkama. Zajednička iskustva, poput branja zelene loze u Popovskom vrtu, često su rezultirala posljedicama, no ti su se trenuci čvrsto urezali u njezino sjećanje. Gordana je kasnije održavala uspomene na Zorana kroz predmete kao što su njegove drvene skije i gitara, koje je odlučila donirati Arhivu Srbije kao dio njegove osobne kolekcije, odražavajući radosna vremena u kojima su zajedno uživali.
- Prema tadašnjim riječima Gordane, nalazi se na trećem katu zgrade koja se nalazi stotinjak metara od gimnazije, u blizini katoličke crkve. Spomenula je da ima njegovu sliku kako koristi te drvene skije izrađene po narudžbi. Osim toga, kod sebe ima njegovu gitaru koju je svirao u Travniku. Donijela je odluku da te predmete pokloni Arhivu Srbije, gdje je izložena zbirka njegovih osobnih predmeta.Prvu ljubav doživio je tijekom prve godine srednje škole.Na početku srednje škole prvi put je doživio ljubav. Njegovi osjećaji prema Duški bili su duboki i iskreni.
Zoran je imao posebnu naklonost prema Travniku, održavajući stalan kontakt s vlastitom tvrtkom. Tijekom prve godine srednje škole doživio je svoju prvu ljubav, djevojku Dušku, koju je jako volio; bili su par koji je podsjećao na razglednicu. Dok je bio premijer Srbije, postao je teško dostupan. Jednom prilikom njegovi kolege iz Travnika bili su u Beogradu, ali im osiguranje u Vladi Srbije nije dozvolilo ulazak zbog nenajave. Ipak, uspjeli su mu poslati zajedničku fotografiju. Odmah je napustio važan sastanak i požurio da ih vidi, kaže Đinđićeva sestra, koja dodaje da je volio Bosnu i životinje.
Imao je neuobičajenu naklonost prema Bosni, jer je evocirala uspomene na jedno prekrasno vrijeme u njegovom životu. Nasuprot tome, Beograd je užurban grad kojem nedostaje takva lakoća i bezbrižnost. Na njihov odgoj utjecao je njihov otac, koji je bio u vojsci, i usadio im takav način razmišljanja. Zoran je jako volio životinje.”Njegova soba bila je njegovo omiljeno mjesto”, rekla je Mila, njegova majka. “Uživao je u tome. Sa svojom vlastitom bibliotekom, volio je sjesti, osloniti se nogama na stol i pregledavati svoje knjige uživajući u trenutku.
Tajanstvena žena prišla je njegovoj sestri na groblju.Zoran je imao duboku vezu sa svojom sestrom, dijeleći nebrojene trenutke i vezu koja je trajala do njegovog posljednjeg dana. Usprkos njegovim brojnim obavezama, održavali su redovite telefonske razgovore, nerijetko i satima, ističući svoju čvrstu vezu. Ona razmišlja o tim razgovorima s osjećajem tuge, shvaćajući da su sve što sada ima sjećanja.
- Na dan sprovoda na Novom groblju Gordani je prišla mlada žena kako bi izrazila svoje osjećaje boli. “Znaš”, rekla je, “i ja imam mlađeg brata. Da mu se nešto dogodi, ne bih mogla dalje.” Gordana je mogla samo odgovoriti: “Što predlažeš? Što da radim?” Predobro je shvaćala da je suočavanje s tako dubokim gubitkom veći izazov nego što itko može shvatiti. “Zapravo, teže je živjeti s tom boli nego uopće ne živjeti”, priznaje ona, kao i svaki aspekt njezinog postojanja služi kao podsjetnik na Zorana, njezina jedinog brata, koji je dio njezinih sjećanja od najranijih dana.
Gordana dalje objašnjava koliko se njezin život drastično promijenio zbog ovog gubitka – njezin suprug nema braće i sestara, a ni oni. Zoranova supruga Ružica, što je značilo da su ona i Zoran bili jedini oslonac obitelji. „Preživjeti ovakvu tragediju“, priznaje, „znači da više nikada nećete biti isti. Čini mi se kao da ti nedostaju dijelovi duše.” Naučila se snalaziti u bolnoj praznini koju je Zoran ostavio za sobom, iako joj to predstavlja ogroman teret u životu. Unatoč tome što je iscrpljena tugom, njezina se majka trudi prikriva svoju bol, zbog čega je Gordana doživljava jačom od sebe. Međutim, u trenucima samoće oboje osjećaju težinu svog gubitka, dijeleći tiho razumijevanje tuge koja ih povezuje i pomaže im da prebrode tugu s kojom se suočavaju. dan.
Moj muž je jedinac, nema braće i sestara. Slično, Ružica, Zoranova supruga, također je bez braće i sestara; bili smo samo nas dvoje unutar obitelji. Proživljavanje tragedije ovakvih razmjera zauvijek vas mijenja. Suština duše se osjeća odsutno. Prihvatio sam da život nikada neće biti isti. Vrlo mi je izazovno to artikulirati. Moja majka pokušava sakriti svoju bol od mene, a ja vjerujem da posjeduje snagu koja nadilazi moju. Ipak, kada se nađemo sami zajedno, shvatimo realnost naše situacije – otkrila je duh Gordana, koja je u posljednje vrijeme rijetko u javnosti.
Samo godinu dana prije atentata na Zorana Đinđića preminuo je njegov otac, vojnik. Mila, njegova majka, izrazila je nadu da će ostati u sinu, koji se maksimalno posvetio poslu i karijeri. “Dok smo slavili suprugovu godišnjicu, čula sam se sa Zoranom i spomenula mu da je sutradan godišnjica mom ocu, pozvala sam ga na groblje. Shvatila sam da je zaboravio, rekao mi je da ima hitnu press konferenciju. Odgovorila sam mu: Dobro, Zorane, posjetit ću groblje s Gordanom prije nego se dogodi nesreća.’ Rekla sam mu i ‘Zorane, sine, nemoj da me oblačiš u crno’, rekla je Mila u svom jedinom intervjuu za Newsweek o Zoranu Đinđiću.
