Mnogi ljudi suočavaju se s teškom dilemom kada njihovi najbliži ostare ili se razbole i postanu zavisni od tuđe pomoći – da li je ispravno pružiti im najbolju negu slanjem u dom za stare ili se odlučiti za brigu kod kuće, uprkos iscrpljenosti i ograničenim mogućnostima.
Mnogi ljudi shvaćaju da je odabir specijalizirane ustanove ono što je njihovim voljenima pružilo dostojanstvo i mir u vrijeme kada se više nisu mogli brinuti sami za sebe, omogućujući im da očuvaju energiju i emocionalnu ravnotežu potrebnu za svakodnevni život.
- Tijekom svog djetinjstva slušala sam priče o snazi i predanosti svoje tete Duške svojoj obitelji — bila je žena koja je svoje voljene davala na prvo mjesto i bila nepokolebljiva protiv mišljenja drugih. Ipak, kad se njezin suprug ozbiljno razbolio i izgubio sposobnost kretanja, moja se teta bez oklijevanja odlučila da ga ne pošalje; zamisao joj je bila neprihvatljiva i preuzela je na sebe pružiti mu svu potrebnu skrb.
Unutar njezina srca sukobili su se ljubav i osjećaj dužnosti prema mužu, popraćeni tjeskobom zbog mišljenja drugih. Teta je vjerovala da bi njegovo smještanje u ustanovu za njegu čovjeka s kojim je dijelila život izgledalo kao izdaja, pa je preuzela sve odgovornosti povezane s brigom o nepokretnoj osobi. Unatoč iscrpljenosti i naporima obitelji da joj olakšaju teret, nije mogla pobjeći od brige “što će ljudi misliti” ako ga odluči poslati u dom. Taj strah i njezina nevoljkost da prihvati bilo kakav oblik olakšanja doveli su do izazovnih godina za nju i ostavili trajan utjecaj na sve nas.
Moja teta je odlučila ne smjestiti svog muža u ustanovu za skrb. Godinama su se suočavali s izazovima njegovog sve slabijeg zdravlja, no posljednja se godina pokazala posebno teškom. Njegovo se stanje pogoršalo do točke kada je postao potpuno nepokretan, vezan za krevet i oslanjao se na pomoć drugih. U početku je teta vjerovala da se sva pitanja mogu riješiti u okvirima njihova doma, u zagrljaju intime četiri zida i udobnosti života koji su zajedno stvarali. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, postalo je jasno koliko je sve to bilo zamorno.
Zajedno s mijenjanjem njegovih pelena više puta dnevno, hranjenjem kašastom hranom kroz slamku i redovitim premještanjem kako bi spriječio bolne rane od dekubitusa, činilo se da svi održavaju delikatnu ravnotežu između suosjećanja i osjećaja preopterećenosti. Članovi obitelji, uključujući moju tetu, moju majku i nekoliko bliskih rođaka, naizmjence su se brinuli o njemu, uspijevajući uskladiti posao, obiteljske obveze i zahtjevne dnevne zadatke brige.
- Kako bi smanjili opterećenje, angažirali su medicinsku sestru koja je dolazila nekoliko puta tjedno kako bi pomogla u aspektima skrbi koji su im predstavljali izazov. Ipak, najveći teret pao je na pleća moje tete. Svjedočila je postupnom propadanju svog supruga, primjećujući kako ga je bolest transformirala i stvorila distancu između njih.
Pojam doma bio je potpuno nepodnošljiv za tetu. Stalno je izražavala svoju zabrinutost, pitajući se: “Što će ljudi misliti ako ga postavimo tamo, kad on nema nikoga drugoga?” Ovo naizgled jednostavno pitanje skrivalo je bujicu njezine unutarnje borbe – tjeskobu zbog osude i strah da bi drugi mogli povjerovati da je napustila čovjeka s kojim je dijelila život. Sama pomisao da bi netko mogao tvrditi da je poslala svog muža, svoj stup podrške, u dom bila je previše za nju. Bilo joj je nepodnošljivo zamisliti da je drugi doživljavaju kao hladnu i nezahvalnu ženu.
Tijekom tih posljednjih mjeseci, i moja teta i mi ostali bili smo gurnuti do svojih granica. Bilo je noći kada se moja teta borila da pronađe odmor, iscrpljena i izmučena, a opet opterećena krivnjom. Bila je svjesna da vrijeme njezina supruga ističe i da će uskoro doći olakšanje za sve uključene. Nekoliko dana prije njezine smrti, njezin ujak je s njom podijelio izjavu koja ju je natjerala na razmišljanje: “Duška, ako se brineš za mene dok sam bolesna, i ti bi se mogla razboljeti; molim te, nemoj dopustiti da mi briga natjera suze na oči.
Nakon njegove smrti, doživjela je neobjašnjiv osjećaj olakšanja – onaj koji je proizašao iz činjenice da ni on, ni ona, ni obitelj neće izdržati daljnju patnju. U njegovoj smrti, činilo se da je otkrila i mjeru mira. Međutim, nakon toga se razboljela i posvetila ostatak života provođenju istraživanja i testiranjima. Unatoč tome, tvrdi da ne žali i da bi još jednom izabrala isti put.
U konačnici, još uvijek se pokušavala uvjeriti da su njezini postupci opravdani. Međutim, ispod površine, prepoznala je da na njihove izbore nije utjecao samo on, već i tihi, neizraženi nadzor društva.
