Dok je ljubav cvetala, gospođa Sonja nije razmišljala o tome da će je njen drugi suprug ostaviti na cedilu.
Radila je za njega u njegovoj privatnoj tvrtki, ali nije bila u evidenciji pa je znala da nema pravo na mirovinu. Polagala je na to da će on brinuti o njoj, posao je išao prilično dobro. I brinuo se za nju on je- nekako- kad je umro ostavio joj je stan ‘našu’ mizeriju u svojoj mirovini jer se prijavio na gola primanja. Sve ostalo što je zaradila radeći za njega izvan knjiga otišlo je njegovoj djeci iz prethodnog braka.
- Kad je moj suprug otišao u mirovinu”, kaže Sonja, “financijski su mi pomagali iznajmljujući njegov ured i još jedan stan koji su posjedovali.” Sve što je ostavio djeci prve žene kad je umro: ušteđevinu, stan za iznajmljivanje, poslovni prostor, auto, vikendicu i garažu.
Prvi razvod“Rođena sam u Splitu, tamo sam zasnovala obitelj i rodila dvoje djece – sina i kćer. Brak je postao nepodnošljiv, sve je bilo na meni, a suprug se, kad god bi me vidio dobro raspoloženu, trudio da ne budem. Ili me vrijeđali ili ignorirali, ne znam što je gore. Konačno sam došla u fazu da ili ja, moja psiha i fizičko zdravlje ili odlazim iz te mučne atmosfere”, započela je svoju priču gospođa. Sonja (80). Djeca su, kaže, privremeno ostala kod oca.
“Radila sam u suvenirnici pa plaća nije bila astronomska, ali što je smiješno bila je dovoljna jer sam se preselila u puno manji stan koji sam naslijedila od roditelja, a koji je do tada imao podstanare. ‘Djeca Svi su bili u srednjoj školi. Nisam im htjela ometati život pa su živjeli s ocem, u našem velikom stanu gdje je svaki imao svoju sobu’, rekla je.
Za godinu dana gospođa Sonja – tada su joj bile 44 godine – naletjela je na devet godina starijeg Zagrepčanina i jednostavno ju potpuno pomela. I on je bio razveden, dobro stojeći, a nakon pola godine udvaranja, ona je napustila posao i otišla živjeti s njim – privatna tvrtka za jednog čovjeka. ‘Rekao sam joj da će raditi sa mnom u uredu. Kao moja tajnica’, dodao je. ‘Nikad me nije stavio na plaću, ali dobro, mislio sam da mi daje novac, imam dovoljno.
Nije unajmio čistačicu, ali dobro, pomislila sam, zašto da plaćam nekom drugom kad ja mogu čistiti. Sada vidim da to nije bilo dobro, da sam ga trebala gurati da me barem upiše na taj način sam se osjećala manje vrijednom i pristajala na sve i svašta s vremenom i nisam se dobro osigurala za svoje godine. “U početku mi se sve činilo u redu — radno mjesto, dom; svi su me tamo zvali teta Katica, teta Katica”, ispričala je.
Sve ono što je u početku bilo ružičasto, s godinama se za nju sve više pretvaralo u trnje.
- Imao je tu osobnost da daje prilično pametne primjedbe i puno češće nego u svoje ime i drugima. Komplimenti koje mi je davao u javnosti bili su simpatični, a onda su me počeli jeziti. On je stariji i mrzovoljniji od mene, puno stariji, kaže mu. Gunđao je oko svega, od hrane kojom sam ga hranila do bora u mojoj sijedoj kosi, ali ja sam zažmirila na to, rekla je. Kad su moja djeca došla u Zagreb na studij, nitko osim njega nije bio sretniji od mene. Pristao je platiti stan; Bila sam mu zahvalna.
Ali tada, moji roditelji više nisu bili živi da ga prihvate. Bio je prilično nesretan jer mu sin i kći nikad nisu dolazili u posjet, a čak i tada gotovo da nisu razgovarali s njim nakon razvoda, a on uglavnom nije imao pojma tko sam ja. Pretpostavljam da je to bilo prije desetak godina kada sam prvi put proslavio njegov rođendan. A onda sam tri dana morao kuhati pobunu. Predjela, radovi – sve probrano, vrhunska kvaliteta. Naravno, nije pozvao moju djecu. Moja bi mu djeca dala poklon – nikad mi nisu donijela ružu. Što oni rade? Sa mnom nikad nisu progovorili ni riječ, a njemu je to sasvim u redu. Sjedio bih i zabavljao ih u tišini kao da me nema.
Rekla sam si, njemu je to važno; Preživjet ću ovaj dan, rekao je. Kasnije je saznala da je financijski pomogao njezinom sinu s nekim ulaganjem pa je njegov sin pristao doći. Bila je nijema.Nečiji prijatelji mogu biti u braku desetak godina zajedno. Bili smo zajedno 15 godina, a naši su prijatelji nagovarali da se vjenčamo. Izvršavali su me na svaki hir čim bi mi posvetio i najmanju pozornost, pa smo se vjenčali. Sada vidim da je to sam Bog htio jer da nisam potpisao taj papir, danas bih bio na ulici.
Naime, trideset godina, iako sam radila za njega, kuhala mu i prala, mijenjala mu pelene i kupala ga i pazila na njega kroz godinu dana teške bolesti prije nego što je umro, a njegova djeca ga nikad nisu posjetila u bolnici – sve je otišlo toj djeci. Ostavio mi je ovaj stan da ne sletim na ugao; ni centa više. Djeca su od njega dobila ured, drugi stan, garažu, auto, vikendicu i svu njegovu ušteđevinu. “Ne bih ništa rekao da nisam radio na stvaranju većine toga s njim”, kaže i dodaje. To je u redu; Nikad si to neću oprostiti; Nisam pazio da nešto od toga ne prenesem i na sebe.
Preživjeti što duže nakon sprovoda samo mi je ostalo dok ne dobijem papire da mogu dobiti njegovu minimalnu mirovinu. U ovom životu najgore od svega je što sam nakon njegove smrti u potpunosti shvatila da mu ja i moja djeca nikada nismo bili važni.
– ‘Znao si da ću se zeznuti s ovom mirovinom, na minimalcu si. Tebi nije važno. Dama je smokva, ne zaslužuje ništa više’, rekla je gospođa Sonja, tmurnim tonom kao da je bila sigurna da će izgubiti stan ako nisu u zakonskom braku
‘Njegova djeca imaju moćne veze, a ja imam tri bolesti i ovu štaku; S rogovima bosti ne bih imala snage’, zaključila je nesretna žena.
