Do svoje 31. godine, Elvira je prošla kroz iskustva koja su testirala njenu izdržljivost, a nakon tih trenutaka je shvatila da ne postoji ništa što nije moguće izdržati i da posle svega može da se krene dalje.
Njezina životna priča može se ocrtati iz filmskog scenarija: zabranjena ljubav, teška tragedija, ali i epilog koji ostavlja bez daha, a pun utjehe i nade.Berane je napustila sa 18 godina i preselila se u Majdanpek za svojom najvećom ljubavi Slobodanom. Kaže da su u početku bili zategnuti odnosi s obje strane obitelji jer su Slobodan i Elvira različite vjere. Postali su roditelji dva sina, ali dok je čekala treće dijete, njen suprug Slobodan iznenada je preminuo. Na Elviri je ostalo da nosi težinu i ljepotu njihovog zajedničkog života.
- Bilo je to kao u pravoj bajci. Bila je to ljubav na prvi pogled, a sudbina je očito imala nešto za njih. Elviru Jovanović u zreloj dobi od 18 godina natjerao je jedan od njezinih prijatelja da se prijavi na izbor za Miss plaže u svom rodnom gradu Baru 1994. Na dan kada je pobijedila na ovom ozloglašenom natjecanju vratila se u Bar slaviti, ali je na plaži je upoznala Slobodana čije su je smaragdnozelene oči direktno oduševile. Ono što je prvi put osjetila u vezi s njegovim pogledom bilo je da se on osjeća toliko dobrim za nju da je odmah znao da je ona “ta prava”.
Tada sam pomislila: “Bit će moj, sigurna sam u to”, prisjetila se Elvira. Sutradan su se ponovno sreli na obali. Kad je ušla u vodu, čula je da ju je netko slijedio. Okrenula se i izbliza susrela te iste zelene oči. Pitao je kako se zove i odakle je, a čuvši njen odgovor rekao joj je da je zaista lijepa djevojka. Isto ga je pitala i Elvara, zaintrigirana njegovim pogledom, koja je saznala da se zove Slobodan i da je iz Majdanpeka. Zapravo ju je tražio broj telefona jer je želio da ostanemo u kontaktu – priča Elvira prisjećajući se tih najljepših trenutaka.
Ona je, međutim, pripadala tradicionalnoj muslimanskoj obitelji pa nije sve bilo tako lako kao što se činilo. Kada je Slobodan prvi put okretao broj na njihovu fiksnu telefoniju, Elvirin otac Šefko se javio i nije pustio Elviru na poziv. Ali Slobodan je bio uporan i pokušavao iznova i iznova. Sljedeći put kad je nazvao, opet njezin otac nije bio kod kuće pa su ovaj put mogli razgovarati.
- “Sviđala mi se njegova odlučnost i upornost. Pet dana kasnije pojavio se u Beranama da se nađemo sa mnom. Imala sam samo 18 godina, ali sam jako osjećala da želim da on bude onaj jedini – moj Slobodan”, rekla je Elvira.
Kako je Slobodanu bilo sasvim jasno koliko ga Elvira voli i koliko je posvećen njoj, odlučila je ostaviti sve što je znala od 29. kolovoza 1994. i krenuti za njim. Slijedila je tipa kojeg je toliko voljela, tipa za kojeg je vjerovala da je njezina sudbina. Tri godine kasnije u braku Elvira i Slobodan dobili su sina Denisa – sina koji će oslikati njihovu ljubav i snove. . Ovom dvoje su se želje ostvarivale, živjeli su sretno i kraljevski uz svu ljepotu svijeta. Dvije godine kasnije rodio se Veselin, Denisov mlađi brat, a Slobodan je odmah izrazio želju za još jednim djetetom, ovoga puta kćerkicom.
“Htjela sam mu ispuniti želju, a nakon toga sam i sama sanjala da imam princezu u obitelji. Za nekoliko mjeseci ponovno sam bila trudna. Slobodan je bio oduševljen i presretan! ‘Međutim, moja trudnoća bila je 6. srpnja 2007. , položaj bebe nam je onemogućio da znamo je li dječak ili djevojčica”, sa setom se prisjeća Elvira, jer su se ti sretni trenuci ubrzo pokazali najtežom tragedijom u njezin život.
Bio je tek deveti jul 2007. godine kada se Slobodan – profesor fudbalski sudija, humanitarac i predsednik opštine Majdanpek javio na posao, došao kući, pre odlaska na trening. Vodio je prilično zdrav i aktivan život; te će večeri, nažalost, biti njegov posljednji posjet.
Do četiri je opet stigao kroz prozor. Zajedno smo nešto pojeli i onda sam legao. U jednom trenutku sam osjetila njegovu ruku na svom trbuhu. Osjetio je kako se beba miče i samo me radosno zagrlio govoreći: “Duki, beba nam se miče, vidiš!” Poljubio me i sretan zaspao, obukao sportsku opremu i krenuo trčati uobičajenom rutom s prozora, a Veselin se ukočio, ali se na kraju vratio s prijateljima pred zgradu.
- Elvira se nasmiješila dok je čekala da se suprug vrati dok mu je pripremala večeru, ali tada, baš kad je htjela dodati posljednji sastojak, zazvonio je telefon. Bio je to njegov kolega; predala joj je poruku koja će zauvijek proganjati Elviru: “Slobodan se ozlijedio na treningu.” Uspaničena Elvira izletjela je iz stana na ulicu, gdje je zaustavila prvi automobil i molila vozača da je odveze do stadiona. Kada je stigla tamo, zatekla je policijski automobil zajedno s vozilom hitne pomoći.
“Skoro sam hodao bos, a trbuh mi je bio težak. Dok sam prilazio masi, jedna gospođa je upozorila one okolo: ‘Čuvajte je, u drugom je stanju’. Tada sam vidio Slobodana kako mirno leži na travi, neki doktori okružujući ga. Sva usplahirena i zbunjena došla je do mene s njom. Pitao sam doktora u očaju: “Dakle, doktore, je li mrtav?” Nijemo je kimnuo, rekao da je srce popustilo – to je rečenica koju i danas ponekad čujem – prisjeća se Elvira u jecajima.
Kad sve sebe ima uz sebe kad se svijet sruši pred njezinom jedinom olujom neočekivanog gubitka voljene osobe. Kako govori svojim sinovima da tata više nije s njima.” Obrisao sam lice, uspravio se, iako je to zahtijevalo napor, i ponovno ušao u kuću šaljući im snagu u njihovoj žalosti i oslanjajući se na njihovu prisutnost za svoju utjehu. Kad sam ispružio ruku da ih dodirnem, oboje su znali da nešto užasno nije u redu. Bio je to moj stariji sin koji je u to vrijeme tek napunio deset godina; on je bio taj koji me pitao ovo: “Što nije u redu s tatom?” A onda sam im, gušeći jecaje, morala reći da im je otac mrtav.
Zauvijek mi je urezana scena koja je uslijedila – očajnički vrisak, nezaustavljive suze i tuga dvojice dječačića koje sam morala čuvati i bodriti, kao jedino lijepo sjećanje na mog Slobodana.Ne samo da je preživjela trudnoću, već je uspjela zadržati svoja dva sina kroz sve te teške mjesece. Napokon je 13. studenoga rodila djevojčicu. Tada je to bio miks – sreća zbog novog života, beskrajna tuga zbog gubitka i sjećanja koja su bila sveprisutna. Denis je rekao da bi djevojčicu trebali nazvati po njezinom pokojnom ocu koji ju je toliko želio, ali je nikad nije doživio.
Vrijeme je prolazilo, a s njim je Elvira Jovanović postala primer majke sa velikim M. U trenucima umora i bola podržavali su je majka Munevera, pokojni otac Šefko i naročito tetka Mirsada, koja joj je postala poput druge majke, izvor beskrajne podrške i ljubavi. Najveći ponos u njenom životu bili su njeni sinovi koji su izrasli u dobre, uspješne i plemenite ljude.
- Denis, njezin sin, postao je jedan od najpoznatijih modela u cijelom svijetu. ‘Dolce i Gabana’, ‘Versaće’ svi su htjeli da on radi za njih; lice mu je bilo na svim naslovnicama i modnim editorijalima. Njegov drugi sin Veselin je dobio dobar posao u nekoj firmi, a Slobodanova ćerka koja je uzela očevo ime sada pohađa srednju školu u Beogradu.
Elvira se, naravno, više nije udavala na spomen Slobodana. Ima sjećanje na beskrajnu ljubav prema životu – životu za djecu i njihovu dobrobit.Djeca su primila crkveno krštenje i održavaju se kako kršćanski tako i muslimanski obiteljski običaji.
U kući Jovanovića, kao iu njegovim rodnim Beranima, sve je bilo u znaku pridržavanja i slavljenja tradicije, bez obzira na razliku u vjeri. Iako odgajana u okruženju u kojem su osnovnu srpsko-pravoslavnu kulturu nosile brojne srpske obitelji, Elvira i njezina obitelj obožavali su svaki praznik. Samo odrastajući, naučila je poštivati svaki od skupova specifičnosti. Pravoslavna vjera i običaji pri sklapanju braka stoga joj nisu bili problem jer su joj roditelji davali punu podršku; Udala se u pravoslavnu obitelj.
