U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o možda najboljem nogometašu sa naših prostora. Zlatana Ibrahimovića, ili volite ili ne, danas malo govorimo o njegovom privatnom životu….
Zlatan Ibrahimović nedavno je objesio kopačke o klin, zaključivši nogometnu karijeru finalnom utakmicom u Švedskoj protiv Srbije. Ova utakmica odigrala se neposredno prije Europskog prvenstva, au karijeri je ostvario brojne iznimne partije, postigavši preko 500 golova. Zlatan Ibrahimović ističe se kao jedna od najatraktivnijih figura u sportskom svijetu, što dosljedno ističe u raznim intervjuima. Trenutno, tijekom Milanove turneje po Americi, gdje služi kao savjetnik vlasnika Jerryja Cardinalea, bavio se delikatnim pitanjem religije—temom koja je u prošlosti izazvala značajne kritike prema njemu.
Zlatan Ibrahimović već godinama izaziva kontroverze provocirajući kršćanske blagdane, što je izazvalo bijes među vjernicima, no rijetko je javno iznosio svoje stavove o tome. Sada, u razgovoru za “Athletics”, Zlatan je odlučio izraziti svoja razmišljanja o temi koja je intrigirala čovječanstvo od davnina i koja i danas izaziva rasprave, čak dovodeći do društvenih podjela. No, čini se kako je Zlatan na ovaj diskurs ostao uglavnom ravnodušan. Novinar je upitao: “Zlatane, kao sin majke katolkinje i oca muslimana, smatrate li se religioznim?” Ibrahimović je promptno odgovorio, rekavši: “Ne. Vjerujem isključivo u poštovanje. Kada kažem ‘samo mi Bog može suditi’, kome se zapravo obraćam tom izjavom?”
- Pojasnio je da je odlučio tetovirati te riječi, ne kao odgovor na svoje kritičare, već zbog sebe. Na primjer, rekao je: “Moj brat je preminuo od leukemije. Gdje je bio Bog da mu pomogne? Svaki dan ljudi zahvaljuju Bogu i mole mu se. Gdje je bio Bog u tim trenucima? Iz moje perspektive, sebe smatram svojim Bogom. Ovo uvjerenje sastavni je dio mog načina razmišljanja. Zlatan dalje spominje da na leđima ima ucrtane budističke tetovaže koje je namjerno stavio kako ih ne bi morao viđati svaki dan jer bi ga to samo iscrpilo. Njegovo izazovno odrastanje značajno je utjecalo na razvoj njegovog karaktera. Rođen u Malmöu od roditelja jugoslavenskih imigranata – majke Jurke, Hrvatice, i oca Šefika, Bosanca – koji su potražili bolji život u Skandinaviji, disciplina je uvijek bila istaknuti aspekt njegova života.
Zlatan Ibrahimović iskreno je ispričao svoja iskustva, rekavši kako mu je otac naredio da se vrati do 20 sati navečer, ističući da bi čak i minuta kašnjenja bila kažnjena. Oblik kazne s kojom se suočio bila je agresija. Svaka obitelj ima svoj pristup odgoju djece, au njegovom slučaju to je bilo nešto izazovnije zbog podrijetla iz problematičnih krajeva. Njegovi roditelji upoznali su se desetljeće prije ratova na Balkanu, a tek kada je izbio sukob njihove su se prilike dodatno zaoštrile. “Okruženje je bilo vrlo, vrlo teško”, razmišljao je. U “Adrenalinu:
Moja neispričana priča” Zlatan Ibrahimović razmišlja o jednom od najtežih trenutaka u svom životu – kada mu je preminuo brat Sapko. Tragično, Sapko je u dobi od 42 godine podlegao leukemiji, gubitku koji je duboko utjecao na slavnog nogometaša i od kojeg se još uvijek nije u potpunosti izliječio. Ibrahimović kaže: “Ne želim razmišljati o tome kakav ću biti kad ostarim i kako će moje tetovaže ostarjeti; namjerno sam ih tetovirao na leđima kako ih ne bih gledao. Ne imam tetovaže na nogama; nemam tetovaže na nogama, ali sam ih tetovirao na leđima.” Umjesto toga, njegove ruke nose samo ožiljke od njegovog stila igre i povijesti na terenu, zajedno s tetovažom koja obilježava bratov datum rođenja: 30. travnja 1973.
U knjizi švedski napadač kaže: “Leukemija ga je odnijela u samo 14 mjeseci. Zbog toga se radije fokusiram samo na sadašnjost, a ne na budućnost.” Ističe kako je važno ne gubiti vrijeme te se trudi biti što prisutniji sa svojim sinovima, znajući da život brzo prolazi. Jedan posjet liječniku može sve promijeniti. Kada sam pitao za Sapkovu bolest, opisao je neobičan osjećaj dok je hodao ulicom, rekavši da se osjećao kao da postupno tone u pločnik. Odjednom je osjetio da je pod vodom i bilo mu je teško disati.
Otišao je izravno u bolnicu i zadržan je preko noći na nizu pretraga, ali nisu mu dali nikakve informacije. Sljedećeg dana liječnik je kontaktirao njegovog oca i ispričao mu sve detalje; kad je njegov otac upitao o vrsti leukemije, liječnik je spomenuo da je “agresivna”, što je nažalost razjasnilo zašto se u početku poboljšao nakon testova – liječenje za to – ali se činilo da se samo pogoršalo nakon toga. Sapko je počeo s terapijom, no zdravlje mu se pogoršalo sljedećih nekoliko mjeseci. Kad sam se vratio iz Pariza na nastup, otkrio sam ga natečenog, bez dlaka i nepokretnog. Vidjeti ga u ovakvom stanju bilo mi je nevjerojatno bolno.
Iako se ja nisam morala oslanjati na mnoštvo lijekova da bih se privremeno osjećala bolje, on jest. Tata ga je doveo kući u dnevnu sobu i prvi put mi to priznao. Kad sam ga pogledao, vidio sam ozbiljnost situacije. Bilo mi je teško disati i gutati. Ipak, Sapko je u meni ulijevao nadu i unatoč svoj mojoj fizičkoj snazi, nisam mogao učiniti ništa da pomognem vlastitom bratu. Osjećao sam se potpuno nemoćno – apsolutno ništa. Sapko je čekao moj dolazak, a onda je preminuo; U to sam potpuno uvjeren. Uzela sam si vremena za spavanje, uživala u opuštenom doručku i nastavila sa svojim planovima, ali on je i dalje čekao.
Tek deset minuta kasnije, po mom ulasku, brat je izdahnuo posljednji dah. Tata ustaje da ga pokrije plahtom, ali ja ga zaustavljam. “Ne, ne diraj to. Neka to netko drugi riješi.” Sahrana je obavljena slijedeći muslimanske tradicije; Otac Zlatana Ibrahimovića odabrao je šest osoba najbližih sebi da polože tijelo u lijes. On uzima prvu mjericu zemlje… I ja, jednom, pa dvaput, ali na kraju zastanem. Pustio sam lopatu da padne. Da sam ga tada pokrivao, morao bih se suočiti sa stvarnošću njegove smrti, a u mojim mislima Sapko je još bio živ. Bio je premlad. Pridružio sam se obitelji. Sljedećeg dana uopće nije plakao; od jutra do mraka, rekao je: Plakat ću posljednji put, ali nikad više.
