Aleksandar Tirnanić Tirke, fudbalski junak iz Montevidea, bio je pionir jugoslovenskog fudbala, ali i mnogo više od toga. Njegov uspeh je ponovo oživljen u filmu “Montevideo, bog te video” Dragana Bjelogrlića, ali njegova životna priča verovatno zaslužuje i poseban film.
Tirke ostaje živ u sjećanjima njegove najbliže obitelji, unuka Relje i Uglješe Radosavljevića. Njih dvoje žive daleko od reflektora javnosti, pa je o njima malo informacija. No, bilo je vremena kada su oba unuka za portal “Novosti” pričala o svom slavnom djedu.
- – Mog djeda pamte starije generacije, a mlađe ga vjerojatno ne bi znale da nije bilo filma i serije “Montevideo”. Ta era nogometaša bila je izuzetna i da nisu prevareni u finalu, možda bi slovili za najbolje na svijetu. Trijumfirali su nad Brazilom, a djed je zabio gol. Relja ističe da je često govorio kako je talent u nogama, a nogometna inteligencija u umu.
Uvijek smo ga zvali samo djed, nikada Alexander ili Tirke. Moj brat Uglješa ga je, kaže mama, prvi tako nazvao kad je počeo pričati, a ime se zadržalo do samog kraja. Nismo dijelili dom; on i nana Mila živjeli su u ulici Save Kovačevića u Beogradu, dok smo mi stanovali u Lyonu. Tijekom srednjoškolskih godina često sam ih posjećivao kako bih “ugrabio” dodatni džeparac. Djed bi izvukao gotovinu i uzviknuo: “Aaaaa lov ju.” Pametno je spojio riječi “hunt” i “I love you” na engleskom, uvijek uživajući u dobroj šali.
Aleksandar Tirnanić Tirke izbio je u jednu od najistaknutijih figura naše nogometne povijesti. Za seniorsku momčad debitirao je sa samo 17 godina i vrlo brzo razvio partnerstvo s Mošom Marjanovićem, pokazujući svoj vatreni temperament na terenu. Tijekom cijele karijere posvetio se BSK-u, gdje je nastupio u 500 utakmica. U klubu je osvojio pet naslova državnog prvaka. Od 1929. do 1940. za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije odigrao je 50 utakmica i postigao 12 golova. Uz to, bio je i trener reprezentacije, predvodeći je u 102 utakmice.
– nastavlja naš sugovornik koji je ispričao kako je kratko pričao o nogometu i svog djeda opisao kao običnog čovjeka. – Brat i ja smo u djetinjstvu igrali nogomet u Sinđeliću. Ugijeva generacija je uspjela pobijediti i Zvezdu i Partizan, a naš djed nije došao ni na jednu utakmicu. Klub nam je osigurao loptu, kopačke i dresove.
Tako su stvari tada stajale. Djed je povremeno osigurao da iz lože možemo gledati značajne utakmice, što nam je pričinjavalo neizmjerno zadovoljstvo. Tirke je imao izvrstan smisao za humor i velik trbuh. Kad smo bili mladi, šalio se da je progutao nogometnu loptu, dajući nam da osjetimo koliko mu je trbuh tvrd. Svima smo ponosno rekli da je djed progutao nogometnu loptu. Relja je više o njihovom djedu saznao od njihovih roditelja jer Tirke nije pričao mnogo o sebi. – Oduvijek me intrigiralo što je moj djed tako mlad postao reprezentativac. Bio je prilično neovisan, jer je kao dijete izgubio oca u Velikom ratu.
- Majka ga je odgojila. Djed je često primjećivao da su u njegovo doba siromašni igrali nogomet da zabavljaju bogate, dok su danas bogati nogometaši ti koji zabavljaju siromašne. Tirke je nedvojbeno bio izvanredan nogometaš. Nakon Svjetskog prvenstva održanog u Montevideu, on i Mosha ušli su u povijest kao prvi nogometaši koji su zaradili plaću od svoje momčadi. Zanimljivo, Hrvati su izrazili nesklonost sudjelovanju na inauguralnom Svjetskom prvenstvu, tvrdeći da nogomet nije popularan sport.
Tirketa je odgojila majka nakon što mu je otac, vojnik Kraljevine Srbije, preminuo 1914. godine u Prvom svjetskom ratu. Stanovali su u ulici Pavla Papa. Moja prabaka, koja je služila kao primalja tijekom rata, izgubila je život u savezničkom bombardiranju 1944. Sjećam se da je moj djed ispričao priču o otkrivanju njenog tijela ispod ruševina; tada su mu bile tek 34 godine, kaže njegov unuk Uglješa.
Relja, Tirketov unuk, kaže da je djedova brzina na terenu bila odraz njegovog načina razmišljanja. “Iako smo moj brat i ja prosječne visine, često je primjećivao: ‘Vas dvoje ste tako mali; trebali biste igrati košarku umjesto nogometa!'” Moj brat još uvijek drži kopačke njihovog djeda iz vremena kada je bio izbornik, “cougar” model iz 1950-ih, veličina 38. Vjerovao je da dok je talent u nogama, nogometna inteligencija je ukorijenjena u umu, inzistirajući na tome da se igrači trebaju samostalno snalaziti u situacijama na terenu.
Gledanje nogometa na televiziji nije bila njegova preferencija. Sjećam se kada smo počeli zajedno gledati utakmicu. Nakon samo deset minuta, Dideda je ustao, okrenuo se i izjavio: “Ovo će završiti remijem.” To je bilo tipično za njega. Duboko se divio Maradoni, od milja ga je nazivao Maradonica zbog njegova niskog rasta i brzine.
- On je doista utjelovio ulogu djeda – onog koji njeguje svoje unuke bez gušenja i obožava ih. Usadio nam je lekciju da kada nas pitaju o privrženosti, trebamo ponosno navijati za reprezentaciju. Imao je svoje snage i obnašao je dužnost izbornika reprezentacije u razdoblju kada se operacija vodila na jednostavan način. Nije mu bilo lako pridržavati se tih smjernica ili upravljati tvrdoglavim igračima.
Prije ključne utakmice izbila je svađa između Dragoslava Šekularca i Milovana Đorića jer ni jedan nije htio igrati jedan uz drugoga. Tirke se našao pred gotovo nepremostivim izazovom: trebao ih je uvjeriti. Prvo je prišao Šeki i rekao mu: “Ti si beogradski pas, pusti ovoga”, a onda je otišao do Đorića i rekao mu: “Šeki je iz Beograda, razmažen, a ti si pravi Srbin. Hajde da uživamo”. Morao je smanjiti napetost, jer su oba igrača imala jak ego.Tirketa je u filmu Dragana Bjelogrlića tumačio Miloš Biković, a Uglješin unuk tvrdi da je u stvarnosti bio još veći šarmer nego što je prikazano u filmu.
- Na vrhuncu djedove slave mlade su mu djevojke slale razglednice u kojima su izražavale želju da ga upoznaju. Spominju se kako su ga čekali ispred poznatih konoba držeći cvijeće u znaku prepoznavanja. Djed je imao oko za selekciju; naša baka Mila je bila predratna Miss Beograda. Djetinjstvo je provela u Clevelandu, Ohio, a kasnije je vodila krojačku radnju na Beverly Hillsu.
Zbog djedovih velikih putovanja, odlučila je osigurati mirovinu u Americi. Tirke bi je posjećivao, a zajedno su uživali u poznim godinama u Beogradu. Prije Drugog svjetskog rata Tirnanić se družio sa studentima koji su imali revolucionarne ideale. Poznavao je Koču Popovića, Ivu Lolu Ribara, a u prijatelje je ubrajao Veselina Maslešu. Diskretno je prevozio povjerljiva pisma za Komunističku partiju u Pariz. Iako se nikada nije raspitivao o njihovom sadržaju, shvaćao je njihov značaj te je te podatke skrivao od svoje obitelji.
Njegov najbliži prijatelj i kum bio je poznati glumac Raša Plaović. Družio se i s novinarom Mirom Radojčićem i Vladimirom Dedijerom. Dijelili su stan u kojem su se okupljali i kartali. Doba je bilo sasvim drugačije. Dideda je važio za iznimnog boema. Bio je poznat po tome što je volio veselje te se s Mošom često družio u barovima, uživajući u njihovom društvu do ranih jutarnjih sati.
Kako je Moša Marjanović svoju nogometnu karijeru nastavio u inozemstvu, Tirke je napomenuo kako “više ne razmišlja o oranju terena” i preuzeo je ulogu izbornika. Uglješa kaže da njegov djed nije bio vođen novčanom dobiti; nije ga zanimao taj aspekt života. Nikada nije tražio svjetla reflektora i ostao je pravi šaljivdžija do svog posljednjeg dana.
