Merima i Dušan već tri decenije uživaju u sretnom braku. Njihovoj zajednici, koja se dogodila u Beogradu u jeku sukoba u Bosni, nisu smetale različite nacionalnosti i vjere, prenosi Naj žena.Godine 1992. odluka o životu ili smrti za pojedince u Bosni ovisila je isključivo o njihovoj vjerskoj pripadnosti – jesu li bili kršteni ili klanjani, jesu li se izjašnjavali kao Srbi ili Muslimani.
Merima Buzimkić, rodom iz Bosanskog Grahova, 1992. godine vojnim je zrakoplovom s ratišta u Kninu otputovala u Beograd, s namjerom da potraži svoju tetku s prebivalištem u Batajnici. 22. listopada 1992. godine u Beogradu je upoznala svog budućeg supruga Dušana. Nakon mjesec dana poznanstva, Dušan je uputio poziv za druženje u svom domu. Merima je ispričala da je došla da pomogne njegovoj majci, a prilikom te posjete ju je i zaprosio.
- Merima je pristala ostati s Dušanom i sklopiti brak s njim. U to vrijeme nije bila svjesna statusa svojih roditelja niti njihovih okolnosti, jer je sukob u Bosni bio na vrhuncu.Godinu dana smo živjeli u izvanbračnoj zajednici bez vjenčanja, au tom smo se razdoblju fokusirali na posao i štedjeli sredstva za vjenčanje. Ubrzo nakon obreda, dvoje djece primili smo u našu obitelj. Zapažen je odgovor njezinih roditelja na saznanje da se udala za Srbina.
Prema njegovim riječima, nije postojao univerzalni dogovor o braku muslimanke i pravoslavca usred rata; međutim, par je ostao nepokolebljiv u svojoj predanosti jedno drugome i nastavio sa svojom namjerom da se vjenčaju. Ovog listopada Marija i Dule obilježit će tri desetljeća braka.
Nakon što sam nakon nekoliko godina saznao da su moji roditelji živi, sastavio sam im i poslao pismo. U ovoj prepisci sam ih obavijestila o svojoj udaji za Dušana Pavlovića u Beogradu i podijelila vijest o moje dvoje djece. Bez obzira na potencijalni bijes koji su možda osjećali, to ne bi utjecalo na mene jer sam već uspostavio svoj život i zasnovao obitelj.
U početku je Osman, Merimin otac, gajio nešto zamjerke na Meriminu udaju za Srbina. Međutim, njihove su se perspektive promijenile nakon što su imali priliku upoznati Dušana.Kada su saznali da sam živ, njihova reakcija je bila radost jer su se bojali da će i mene izgubiti. U početku je moj otac izrazio nešto ljutnje; međutim, kao što izreka kaže, ne škodi svojima. Nakon pogibije mog brata u sukobu u Bosni, u našoj obitelji ostale su dvije sestre i ja. Moji roditelji su toliko cijenili Dušana da su ga često nazivali najboljim zetom.
- Osman, Marijin otac, ima tri različite denominacije u svom kućanstvu.Jedna sestra je udata za Amerikanca i živi u New Yorku, dok se druga sestra udala za muslimana u Bosni. Ja sam pak udata za Dušana koji je Srbin. Dakle, moj otac utjelovljuje tri različite religije.
Po dolasku u Beograd 1992. Merima je bila svjesna da su njezino porijeklo i vjerska pripadnost svima poznati; međutim, ona tvrdi da se nikada nije suočila s pogrdnim primjedbama.Nikada nisam naišao na osobu koja me vrijeđala ili gledala s prezirom. Iako sam naišao na pojedince koji gaje gorčinu zbog gubitka članova obitelji u tom sukobu, ja osobno nisam doživio nikakvu nelagodu.
Merima i Dušan danas u krugu obitelji obilježavaju Božić. Dok Marija slavi Bajram, ona izražava svoje poštovanje prema svim kršćanskim vjerskim praznicima; no ističe da ni vjera ni nacionalnost ne definiraju bit njezina života.Za mene je bitno kakav ste pojedinac, bez obzira na to jeste li se krstili ili se bavite djelima poštovanja, objašnjava Merima, napominjući da je isti princip usadila i u odgoj svojih kćeri.
Merima Uskrs obilježava u društvu svoje obitelji, postavljajući stol u skladu s tradicionalnim kršćanskim običajima. Je li doista važno govorimo li o tome kao o “pjevanom ili opjevanom”, ili koje su naše orijentacije, nacionalnog identiteta ili vjerske pripadnosti, ako smo u osnovi ljudi i posjedujemo dovoljno ljubavi za sve? Nadalje, ima li išta ljepše od svjedočenja očuvanja vlastite tradicije, poštovanja prema drugima i harmonije koja vlada među pojedincima?
