Danilo Kiš bio je jedan od najvažnijih i najuticajnijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije. Rođen je u Subotici i odrastao u mešovitoj srpsko-mađarskoj porodici, što je značajno uticalo na njegovo stvaralaštvo i identitet. Njegov otac, koji je bio Jevrejin, žrtva je Holokausta, dok je majka pravoslavne veroispovesti. Ove okolnosti doprinele su Kišovom dubokom interesovanju za teme identiteta, egzila, rata i smrti.
Kišova majka bila je Cetinjanka, potjecala je iz ratničke obitelji, a prema nekim predajama baka po majci bila je žena koja je uspješno odsjekla glavu nasilnom Turčinu. Prema nekim pismima Kišova oca, njihovi su preci bili trgovci guščjim perjem koji su se naselili u mađarske krajeve, a kasnije su protjerani iz Mađarske.
- Autor je traumatičan gubitak doživio tijekom Drugog svjetskog rata, kada mu je otac stradao na stravičan način u koncentracijskom logoru. Ta su iskustva ostavila neizbrisiv trag na njegov lik i kasnije djelo. Nakon rata Kiš se preselio na Cetinje, gdje je pohađao gimnaziju. Završio je Filozofsku akademiju u Beogradu, diplomirao na Odsjeku za opću književnost. Moram se riješiti ove opsesije. Zato pišem.
Kada se 1950-ih i 1960-ih počelo govoriti o komunističkim koncentracijskim logorima (gulazima), francuski intelektualci su poricali njihovo postojanje i tada sam postao opsjednut tom temom. Razmišljao sam o tome danima i noćima. “Grobnica Bosrisa Davidoviča” rođena je iz te opsesije. S godinama sam postao opsjednut erosom i smrću u obliku smrti. Ta se opsesija prvi put očitovala u mojoj posljednjoj knjizi, Enciklopediji smrti, rekao je.
Još u ranom djetinjstvu pokazivao je interes za glazbu i često je postizao uspjehe u sviranju violine. Volio je klasičnu glazbu i često je svirao cigansku glazbu. Kako je prešao na pravoslavlje?Iako je tadašnji zakon nalagao da u mješovitim brakovima sinovi pripadaju očevoj, a kćeri majčinoj vjeri, Kiš je s pet godina kršten po pravoslavnom običaju u crkvi Velike Gospe u Novom Sadu.„Pop mi je izlio vodu u čelo i ja sam pogledom potražio majku, koja me je predala kumu; Miris tamjana, popovo pjevanje, treptaj svijeća, likovi svetaca na ikonama“, prisjetio se Kiš.
- Kišova djela uglavnom obrađuju teme patnje, nepravde i patnje. Njegova prva značajna djela bila su Mansarda (1962.) i Vrt, pepeo (1965.), koja su bila dijelom autobiografska i bavila su se gubitkom i traumom iz djetinjstva. Njegova najpoznatija djela, trilogija Obiteljski ciklus, uključujući Vrt, Pepeo, Rano žalovanje (1970.) i Pješčani čovjek (1972.), istražuju Kišove stilske teme: gubitak obitelji, smrt i identitet.
Karakterizira ga kombinacija lirske naracije, satire i detaljnog povijesnog konteksta. Često eksperimentira s formom, spajajući stvarne povijesne činjenice s fiktivnim elementima, što mu omogućuje analizu složene ljudske sudbine kroz prizmu filozofije, povijesti i politike.
Inspiraciju je nalazio u europskoj književnoj tradiciji, prvenstveno u djelima Dostojevskog, Marcela Prousta i Franza Kafke.Veći dio života proveo je između Jugoslavije i Francuske, gdje je radio kao profesor i prevoditelj. Posljednjih godina života živio je u Parizu, nastavljajući pisati i predavati na sveučilištu. Bio je poznat po svom intelektualnom integritetu i nespremnosti da se prikloni bilo kojoj političkoj ideologiji, što ga je činilo neovisnim, ali ponekad neshvaćenim u književnim krugovima njegovog vrijeme.
U životu je došao u kontakt s mnogim ljudima iz različitih područja, a s nekima je uspostavio neraskidiva prijateljstva. Borislav Pekić, Branko Miljković, Filip David i poznata glumica Sonja Savić neki su od brojnih Kishovih prijatelja.
- U pjesmi “Filigranski pločnici” s istoimenog albuma, Branimir Johnny Štulić osvrnuo se na Kiševo stvaralaštvo te je u jednoj od pjesama spomenuo Kiševo djelo “Grob za Borisa”, nakon kojeg je Kish od 1962. do 1981. surađivao s Mirjanom Miočinović. Nakon razvoda živio je s Pascalom Delpecheom do njegove smrti.
U jednom od posljednjih intervjua pričao je o tome kako je toliko sebe uložio u završni rad da je imao jak osjećaj da će se razboljeti i da ako to ne učini, nema šanse da on se razboli. od toga. Teška bolest.Dok je pisao Enciklopediju smrti, njegove slutnje su se obistinile i umro je od raka pluća u Parizu 15. listopada 1989. godine.Po svojoj želji, sahranjen je po pravoslavnom obredu u Aleji zaslužnih građana Novog groblja u Beogradu.
