Merima i Dušan uživaju u sretnom braku dugom 30 godina. Njihovoj zajednici, koja se dogodila u Beogradu u jeku sukoba u Bosni, nisu smetale različite nacionalnosti i vjere, prenosi Naj žena.Godine 1992. odlučujući faktor opstanka ili nestanka pojedinaca u Bosni bila je isključivo njihova vjerska pripadnost ili etnički identitet, bilo da su pokršteni kršćani ili sljedbenici islama, Srbi ili muslimani.
Godine 1992. Merima Buzimkić, rodom iz Bosanskog Grahova, vojnim je zrakoplovom s ratišta u Kninu otputovala u Beograd, motivirana željom da pronađe svoju tetku s prebivalištem u Batajnici. 22. listopada iste godine u Beogradu je srela svog budućeg supruga Dušana. Nakon mjesec dana poznanstva, Dušan je uputio poziv za druženje u svom domu. Merima je priskočila u pomoć njegovoj majci, pri čemu ju je Dušan zaprosio, kako je ispričala za Kumu.
- Merima je pristala ostati s Dušanom i udati se za njega. U to vrijeme nije bila svjesna sudbine svojih roditelja ni okolnosti u kojima se nalaze, jer je sukob u Bosni bio na vrhuncu.Živjeli smo bez braka godinu dana, tijekom kojih smo se fokusirali na naše zaposlenje i štedjeli sredstva za vjenčanje. Ubrzo nakon obreda, dvoje djece primili smo u našu obitelj.
Napominje da nisu svi bili odmah složni oko braka muslimanke i pravoslavca za vrijeme rata; međutim, par je ostao privržen jedno drugome i nastavio s namjerom da se vjenčaju. U listopadu prošle godine Marija i Dule obilježili su trideset godina braka. Kad sam nakon nekoliko godina saznao da su mi roditelji živi, poslao sam im pismo. U toj prepisci sam ih obavijestila o svojoj udaji za Dušana Pavlovića u Beogradu i rekla da imam dvoje djece. Čak i da su osjećali ljutnju, to ne bi utjecalo na mene, jer sam već uspostavio svoj život i osnovao obitelj.U početku je Osman, Merimin otac, gajio nešto zamjerke prema njenom braku sa Srbinom. Međutim, njihove su se perspektive promijenile nakon što su ih upoznali s Dušanom.
- Kad su saznali da sam živ, njihova je radost bila opipljiva, jer su se bojali da su i mene izgubili. U početku je moj otac izrazio nešto ljutnje; no, kako se kaže, rodu se ne čini zla. Nakon pogibije mog brata u ratu u Bosni, našu obitelj činile su dvije sestre i ja. Moji roditelji su toliko cijenili Dušana da su ga često nazivali najboljim zetom. Jedna moja sestra je udata za Amerikanca i živi u New Yorku, dok je druga sestra udata za muslimana u Bosni. Ja sam se pak udala za Dušana, koji je Srbin. Posljedično, moj otac se u svom domu nalazi okružen trima različitim religijama.
Po dolasku u Beograd 1992. Merima je bila svjesna da su njezino porijeklo i vjerska pripadnost svima poznati; međutim, ona tvrdi da se nikada nije suočila s pogrdnim primjedbama.Još nisam sreo pojedinca koji me je uvrijedio ili gledao s prezirom. Iako sam susreo pojedince koji gaje gorčinu zbog gubitka članova obitelji u tom sukobu, osobno nisam doživio nikakvu nelagodu. Merima i Dušan Božić slave sa svojom obitelji. Iako Marija slavi Bajram, ona izražava poštovanje prema svim kršćanskim vjerskim praznicima, tvrdeći da ni vjera ni nacionalnost ne određuju njezino postojanje.
Za mene je važan tip pojedinca kakav ste. Merima pojašnjava da je nebitno jeste li kršteni ili se bavite ibadetom, napominjući da je tu perspektivu usadila i svojim kćerima.Je li doista važno “pjeva li se ili pjeva”, koje su naše orijentacije ili nacionalne ili vjerske pripadnosti, pod uvjetom da smo ljudi i da imamo dovoljno ljubavi za sve? Nadalje, ima li išta izuzetnije od svjedočenja očuvanja vlastitog, poštovanja prema drugima i harmonije koja postoji među pojedincima?
