“Nema nikoga vrata da mi otvori, da me pita jesam li jela, popila lek”: Sudbina bake Anice iz Medveđe je mučna

Vesela Milovanović Lela iz sela Lece u opštini Medveđa preminula je u 51. godini života od karcinoma, ostavljajući iza sebe majku, bol i tugu. Ovo je priča o Anici Milovanović, kao i o svakoj majci koja je izgubila svoje dete i ostala sama u svom domu.

– Lejla je vodila kućanstvo, nije se udavala, muž mi je bio alkoholičar, prošla je sve to, pogledajte je. Uopće se nije htjela udati, sami smo to rješavali, ona je studirala, nevina. ljudi su otišli u podzemlje. Ona je bila Moj sin, nemam oca, nemam sina, nemam brata, nemam nikoga”, uz suze i jauk počinje Anica Milovanović dok je milovala Lejlinu fotografiju, ispričaj svoju tužnu priču.

• Život 85-godišnjoj Anici nikada nije bio naklonjen. Njezine dvije kćeri odrasle su s prvim suprugom, no on je ubrzo umro, a njezin je drugi suprug također bio zlostavljan. njezina najveća bol ostao je gubitak kćeri.Rekla je da je nekada bila velika žena, a danas za sebe kaže da je šehid. U kući je samo četvero ljudi, a sjećanja na pokojnu kćer zrače iz svakog kuta kuće.

Pokazujući nam svoje fotografije, prisjetila se da je 1965. godine došla kod Radomira, udovca s dvije kćeri, a sa sobom je dovela i djevojčicu jer ima dvije kćeri, a prva živi sa suprugom i ravnopravno brine o tri kćeri. Ona i Radomir imaju još jednu kćer Lejlu. Rekla je da nije maćeha, da je majka, a danas joj je pričala uplakana, niko joj nije otvorio vrata, niko je nije pitao da li je popila lekove, niko nije rekao “Zabrinuta sam” .

njegovu kćer od osam mjeseci, voljela sam je kao vlastitu djecu, od kojih je jedno imalo više od tri godine, a dvoje koje je bilo s mojim mužem, koji me ostavio, i tada ih nisam odvajala od svoje djece, Njih mi je najviše žao jer im je majka umrla i ne mogu kriviti tu osobu, iako sam je čuvao, išla je na posao i nikad mi nije došla u posjetu, ni ona ni njezine kćeri”, rekao je prošli govoreći o bolna sadašnjost.Danas baka Anika živi od muževljeve penzije od 24.000 dinara u stanu koji je ostavio pokojnoj Lejli, ali njena primanja nisu dovoljna da pokrije troškove sahrane, pa se mora zaduživati.

• “Napravio sam joj spomenik koji je koštao 2000 eura, pa sam platio porez na sve i dva kombija po 100 eura. Potrošio sam oko 1000 eura dodatno na sahranu. To je ono što sam želio učiniti prije nego što umrem, isplatiti se. te dugove, umjesto da je upropastiš kad više nemaš nikoga, nema tko živjeti za tebe“, rekla je tužna starica.

Njena Lejla je 27 godina radila u srpskoj vojsci, ali je željela da se vrati kući, zaposli u rudniku “Leče” i provede život sa svojom majkom, a baka Anika sada se nada da će po zaslugama i nakon što je dobila medalja , vojska joj je pružila financijsku pomoć za otplatu dugova kako ne bi bila “sahranjena u grobu” posuđujući novac za slanje u zagrobni život.

“Nikada nisam tražila, nemam ni sina, ni brata, ni muža, nikad nisam išla u gradsku skupštinu i ubila bih je u grobu da je tražila, ona nije ta osoba, nema želju da se pokaže. vojska Ona nešto zaslužuje. Zaposlila se na Rudniku, zahvaljujući načelniku opštine Draganu Kuliću, boljeg čovjeka od njega nisam sreo, nisam ga zvao, on mene i ona je dobila posao.

Nakon njene smrti, Rudnik je meni i njenim kolegama dao dva puta po 70.000 dinara”, rekla je baka Anika.Kćerke su bile uz Leilu kada joj je držala parastos, ali kada smo ih pitali pomažu li joj, majka je odgovorila kao i svaka majka: “Ne mogu mi pomoći, tko mi sada može?” Ja već jesam penzija 24.000 dinara, nemam ništa protiv, iako mogu, isplesti ću čarape i prodati ih”.

• „Jedna mi je ćerka na Kosovu, u penziji je i nije dobro, vidite kako je tamo, druga ćerka je operisana u Kruševcu i sada je na pretragama, živi sama u centru Beograda sa trosobnom stan, ali joj je kćer otišla u SAD i sad je on kod nje, čim dođe na posao, nekada dođe i na dva dana, ali nema vremena za sve, jedna unuka, jedna pastorka, starija je super, muž joj je umro, ona je u sloveniji i svaki put dolazi kod mene, a najbliža ne znam što je bilo. kćerka ne moja unuka nije ni posjećivala lejlu, voljela ju je ko svoje oči, prvo je slala poruke koliko je mogla, onda je samo plakala za njom, baka je umrla a majka je objasnila da bi ne osuđuj ničije dijete.

Napomenula je da se ne ljuti, iako je stan u kojem živi dobila Leilina voljena unuka iz Medveda, budući da ona nema svoje djece, kazavši da bi njoj bilo bolje da me u odnosu na druge ljude neće dirati. sve dok sam živ.Ponovo slika Leilu, poljubi je i kaže da se nada da više neće živjeti, jer najgore što se čovjeku može dogoditi je da nadživi svoju djecu.

• “Bože, dvaput sam se spremio. Ukrao sam deku i jastuk i otišao na groblje dok me vuk nije pojeo i nisam mogao više živjeti. Kad te nema tko pitati jesi li jeo ili nisi, popio si lijek. Djeca su bila ponosna na mene i ja na njih, a sad nemam ništa, ništa, a imam ove kćeri, ali one imaju svoje borbe, svoj život”, jadala se baka Anika.

Nije otišla liječniku jer nije imala što raditi, umalo je pala i slomila koljeno, hitna je došla jer je kroz selo prolazio jedini školski autobus za Medvedu, ali problem je bio što je mogla doći kući. Taksi je koštao 800 dinara, što si nije mogao priuštiti s obzirom da je od 25.000 dinara poreza platio 6. 000 u prosjeku, a sada želi prikupiti novac nakon što umre kako bi imali novca da je pokopaju.

“Ne znam, ovaj Vučić je dao sve, on nema pojma o nama grobarima, pustite nas da živimo, nemojte se ubijati, nemojte nam ubijati djecu. “Ne tražim pomoć za sebe, svoju mirovinu. Bilo mi je dosta, ali sam bio u dugovima da ne umrem bez toga, a u subotu na godišnjicu braka ljudi su mi dali šećer, oko 50 eura, tko ima koliko može. Htio sam joj dati ono što zaslužuje. Nikad nije vidjela more niti se kupala u toplom izvoru. Nije imala ništa. Dala je rođakinji kuću, ali nitko nije došao k meni. Bože, ne daj nikome, nikome. Neka su svi živi, ​​ja hoću na groblje, ne idem, ali ne mogu oplakivati ​​njezinu smrt”, opet nam je uz suze i jauk rekla baka Anika.

Potom nas je odvela u Lejlinu sobu i pokazala nam što joj je ostalo, pomirisala njenu garderobu, posteljinu i rekla nam da bi to željela dok je živa.“Cijelo stoljeće joj se čudim, tri puta godišnje dolazi i žudjet ću za njom dok sam živ. Layla je napustila školu nakon srednje škole i bila je u vojsci 27 godina. Dugo godina to je bila njena soba, nisam mogao ni ući, ostala je kao kad je izašla, njene stvari, posteljina, sve je mirisalo na nju.”

• Novac joj treba samo da podmiri dugove, govorila nam je, prekrivši lice rukama od srama, a o susjedima je rekla da, iako je prema svima bila fina, nitko je nije htio posjetiti. Uplašen jer sam stalno pričao o Leili, nisam ništa tražio, samo sam došao i razgovarao, i bilo mi je dobro sa svima. Ostaneš sam i poludiš, ništa drugo”, naglasila je Anika.

Njenoroblje udaljeno je 16 kilometara od kuće u kojoj živi, ​​a kako je želja njezine kćeri bila da bude pokopana uz djeda, baku, strica i oca, baka Anika je na parceli podigla spomenik.Na izlazu nam je pokazao stolić s Leilinom fotografijom, šalicom kave, slatkišima, vodom i cigaretama.

“Svaki dan joj kuham kavu, stavljam bombone i vodu, palim joj cigarete tri puta dnevno i zapalim joj svijeće za praznike, ali ne mogu, pa da je nekako zadržim, kao da je sa mnom i I dalje mogu da se brinem za nju, da joj pomognem, da popijem kafu sa njenom majkom, “sine moj, duša moje majke”.Dok je mrak iz vanjskog svijeta polako ulazio u dom bake Anike, rekli smo joj da moramo ići, a ona nam je tiho kroz suze rekla da joj nitko neće doći na misu zadušnicu.

Ubrzo nakon objave ovog članka, jedna od staričinih kćeri javila se iz Sjedinjenih Država. Nije rekla ništa što je njezina majka rekla da nije istina.– Rekla je to iz tuge i očaja. “Nije bila financijski ranjiva i nije bila u dugovima, ali to nije bio slučaj.” Sve nam se svidjelo i često smo ga posjećivali. Ovo ljeto je mjesec dana živjela kod moje sestre i mogla ga je provesti sa svima nama, ali neće. Jako je poštujemo, brinemo o njoj i trudimo se da ništa ne pođe po zlu. Ako nam ne vjerujete, samo pitajte. – povikala je žena očajavajući da će priča bake Anike biti objavljena.