Petar Božović, istaknuta ličnost našeg kazališnog prostora, kroz život se suočavao s nepravdama koje su obilježile njegovu egzistenciju. Na vrhuncu svoje karijere, poduzeo je akciju koju bi malo tko imao hrabrosti pokušati – sam se odvažio u planine. On ovo iskustvo smatra iskustvom koje je dalo neprocjenjive lekcije. Centralno mjesto u njegovom životu trenutno zauzima unuka Angelija, kojoj posvećuje sve svoje slobodno vrijeme.
“Moram prikupiti sve pjesme koje se odnose na Angeliju kako bih ih izvodio za nju. Nedavno sam joj predložio, ‘Pusti da sazrijemo; idemo zajedno posjetiti bar, ti i ja. Ostavi se svojih roditelja i provodi vrijeme sa svojim djed'”, rekao je Božović u emisiji “Sve što je moje.
- Rijetko otkriva svoje najdublje osjećaje ili govori o svojoj obitelji, ali bilo je trenutaka kada su mu suze potekle prepričavajući sjećanja na brata. Moj djed Petar, u vrijeme kada se rasprodavala zemlja, odlučio je prodati svoju kako bi financirao školovanje svojih sinova, poslavši jednog u Beograd, a drugog u Ljubljanu. Žao mi je što ga nikad nisam upoznao… Međutim, ne žalim isto za svoju majku; majka ostaje majka. To je nešto čega se sjetim svaki put kad posjetim svog starijeg brata, koji drži svoju fotografiju s našom majkom. A ja sam odsutan iz te slike… Nisu nas mogli imati oboje. On je pet godina stariji od mene, ali nije bilo nijedne godine ili trenutka bez sukoba oko ove stvari. Sada, kada ga posjetim doma, vidim njegovu sliku s našom majkom, a ja nisam uključen. Dakle, što on vjeruje? Da za ovo ne snosim nikakvu odgovornost – napomenuo je.
U planinama je boravio četiri godine.U devedesetima Božović pauzira u profesionalnom radu; štoviše, posve se povukao iz svakodnevnog života, otišavši iz Beograda četiri godine u crnogorske planine.Postigao je ono o čemu mnogi pojedinci razmišljaju u sadašnjosti: pobjeći na udaljeno mjesto, pobjeći od svega što ih okružuje i prigrliti alternativni život. Dok drugi samo razmišljaju o takvim akcijama, Božović je preuzeo inicijativu za njihovu realizaciju. Nakon toga se vratio.Godine 1998. u intervjuu za časopis “TV novosti” govorio je o svom iskustvu povratka, osvrćući se na vrijeme provedeno u “progonstvu” i objašnjavajući razloge povlačenja.
Pobjegao sam i ostao u bijegu četiri godine. Moj bijeg nije bio samo od kazališta, nego od svega oko mene – od kaosa. Moje vijuge opet nisu bile u stanju asimilirati te nove misli i ponašanja. Bura oko raspada Jugoslavije, koja je u to vrijeme bila najljepša država na svijetu, činila nam se tako malom i skučenom. Gajili smo napuhan osjećaj vlastite važnosti i arogancije, uvjereni da ćemo se uskoro integrirati u Europu. Nikada nisam zamišljao da će moj put u Europu zahtijevati prolazak kroz Kinu i Bjelorusiju. Razmislite o duljini našeg putovanja: umjesto da prijeđemo cestu da stignemo u Europu, moramo obići zemaljsku kuglu! Čini se da smo dobili kartu za krivi smjer. Tramvajem ćemo, kako su nas uvjeravali, otputovati u 21. vijek, preko cijelog svijeta u Evropu, ispričao je tada “Novostima”.
- Tijekom boravka na Sinjajevini i Komiju imao sam privilegiju biti u društvu mudrih i starijih osoba. Među njima je bio i pokojni Ilija Dabetić, čije je predsmrtno iskustvo ostavilo u meni osjećaj žaljenja kojeg se nisam mogao otresti. Srećom, Mijat Mijatović je ostao živ. Ti su pojedinci oduvijek koegzistirali s prirodom, podnoseći poteškoće na način koji podsjeća na otpornost koju pokazuju herojski narodi u svojim pjesmama. Takvi ljudi su sada rijetkost.
Dok mi često nastojimo pripisati krivnju za naše okolnosti, oni se ne upuštaju u takve prakse; umjesto toga, oni se izravno suočavaju s izazovima. Prvo su priznali vlastitu ranjivost, što je u konačnici dovelo do njihove snage. Ova sredina mi nije bila nepoznata, jer sam djetinjstvo provela u selu kraj Kolašina, pa mi je sve to bilo vrlo poznato. U tim trenucima ponovno sam proživio svoje djetinjstvo, iskustvo koje se u današnjem svijetu čini izuzetnim luksuzom, tiho je primijetio glumac prije nego što je nastavio.
Bilo bi apsurdno protratiti taj dio svog života na trivijalne poslove. Tijekom tog vremena otkrio sam one elemente koje sam tražio diljem svijeta: putovanja, učenje i čitanje. Nikad se ne može biti posve siguran da je sve lako dostupno ili da su stvari jednostavne; često postoji uvjerenje da leže daleko. Bitno je odvažiti se i utvrditi istinu, provjeriti. Ako netko ostane na mjestu, neizbježno se postavlja pitanje zašto su odlučili ne otići.
Postojanje svijeta nastanjenog ovcama, kravama, kozama, šumama i prirodom, koji se bori s opipljivim svakodnevnim izazovima, predstavlja novopronađeno razumijevanje. Kad dođe do rata, pojedinci se bore, vrate se, odbace svoje puške, vjenčaju se, slave i onda, opet, odu. Pokopani su duboko u zemlji. Riječ je o pravim pojedincima koji ostavljaju neizbrisiv trag na svoje potomstvo. Planina simbolizira prisutnost osobe najbliže božanskom.
Duboki utjecaj Rade Šerbedžije i njegove supruge odigrao je ključnu ulogu u Petrovoj odluci da se vrati, što je u konačnici omogućilo njegovoj strasti prema kazalištu da pobijedi.Lenka i Rade… Proživio sam duboki osjećaj gubitka u nedostatku kazališta. Jednom me Nada Blam upitala: “Kako si bez kazališta?” Usporedila sam to s ostatkom bez dragog supružnika! Postalo je neophodno da se vratim.
Predstava “Na čijoj strani” predstavljala je značajan izazov. Spletom raznih okolnosti posebno je bilo istaknuto da prvi put nastupam uz Ljubu Tadića. Očekivanja “slatkiša iza pozornice” sugerirala su da bi među nama mogao postojati neki oblik sukoba; međutim, našli smo se opčinjeni jedno drugim kao glumci od samog početka. Dok na pozornici glumimo ljute protivnike, izvan pozornice bih laskavo rekao da smo prijatelji – zaključio je Petar u pravom trenutku.
