Miloš Biković ističe se kao jedan od najpredanijih glumaca koji uspješno gradi karijeru i izvan okvira regije. Uspio se vješto snaći u ulozi oca dok se svjesno trudio zadržati privatnost svog osobnog života. Nasuprot tome, njegov stariji brat Mihailo odlučio se za sasvim drugačiju životnu putanju, pripisujući to razilaženje utjecaju sudbine. Trenutno služi kao starešina manastira Jovanja, odan i Bogu i monaškom načinu života, prisećajući se svoje prošlosti kao nepokolebljivog materijaliste u mladosti.
– Čin preseljenja s jedne lokacije na drugu inherentno je isključivao mogućnost uspostavljanja korijena. Okupimo se u novom okruženju; krenimo na putovanje na drugo mjesto. Cijeli život smo bili samo podstanari. Možda je ovo prolazno postojanje razlog zašto sam tijekom odrastanja počeo tražiti nešto trajno. Moja iskustva s međuljudskim odnosima ostavila su me razočaranim, jer sam prepoznao relativnost ljudskih veza; čak i oni o kojima ovisimo mogu nestati, što rezultira gubitkom stabilnosti. Taj uporni osjećaj nestabilnosti potaknuo je čežnju za nečim apsolutnim i nepromjenjivim – nečim što mi neće promaknuti, kako je rekao tijekom emisije “Duhovnici”, dodajući:
- Moja obitelj doživjela je dva razvoda i dva braka. Moj brat Miloš je proizvod njihove druge zajednice, dijele oba roditelja. Njihov prvi razvod dogodio se kada sam imao pet godina, dok se drugi razveo kada sam ja imao šesnaest, a moj brat je imao samo šest mjeseci. Ovi događaji ostavili su duboke emocionalne ožiljke. Međutim, da se te okolnosti nisu odvijale, možda nikada ne bih razmišljao o postojanju drugih. Došao sam do spoznaje da je Einsteinova teorija relativnosti nepotpuna; dok je tvrdio da je sve stvarno, nije predstavio potpuno sveobuhvatnu teoriju. Potpunija tvrdnja bila bi da je sve relativno, osim apsolutnog. Osim toga, Miloš Biković je jednom prilikom iskreno izrazio prirodu svog odnosa s bratom.
U dobi od 22 godine moj brat je stupio u samostan i započeo studij s potomcima ruskih emigranata koji su se nakon Oktobarske revolucije naselili u Srbiji. Bitno mi je naglasiti da s njim surađujem kao s bratom; međutim, uvijek sam svjestan njegove predanosti kao redovnika odanog Bogu. Tijekom naših razgovora ponekad osjetim poriv da mu proturječim, ali uvijek odgovaram s: “Razmislit ću o tvojim riječima.” Miloš je za rusko izdanje magazina “Esquire” prepričao razloge iza bratove odluke da svoj život posveti monaštvu, ističući da nikada nije doživio tako dubok osjećaj ispunjenja do susreta s Bogom.
Kad je moja slava nadmašila moja očekivanja, sjećam se kako je moj brat primijetio: “Više nisi jedini fokus; postao si simbol.” Počeo me promatrati s osjećajem divljenja, odgovorom koji nisam očekivao, s obzirom na to da je rijetkost za redovnika. Itekako je svjestan mojih trenutaka ranjivosti i sumnje u sebe, kako je Biković iskreno rekao.Koji su faktori utjecali na Mihailovu odluku da nastavi monaški život?Često se deklarirao kao nepopustljivi materijalist; međutim, transformacija se počela događati u njemu – isprva percipirana kao slučajna, no naposljetku ju je priznao kao božanski poziv.
- Godine 1990., dok sam bio u Trstu, sinula mi je neočekivana spoznaja: nisam više gledao u izloge, što je bio neobičan pomak za nekoga poput mene, gorljivog materijalista. Tamo me često vodio moj otac, koji je radio u Beču; Mariahilfer Strasse bila je moja domena. Izvijao bih vrat kako bih se divio izlozima, a zatim prešao na suprotnu stranu da se oslobodim naprezanja promatrajući još izloga. Ipak, ovom prilikom odlučila sam se odvažiti jednom ulicom, uputivši svoje suputnike da se prepuste kupovini dok ja istražujem grad. Kad sam krenuo u šetnju, primijetio sam da mi se fokus prebacio s prozora na arhitekturu koja me okružuje. Bio je topao dan i kad sam stigao do kraja ulice, ugledao sam ispred sebe crkvu. Prvo sam mislio ući u crkvu, jer su njezini debeli zidovi obećavali predah od vrućine.
Nakon što sam tamo proveo pet minuta, doživio sam ogromnu milost koja me ispunila takvom snagom da su suze počele teći. Plakala sam s mješavinom tuge i radosti, doslovno sam drhtala od emocija. Prije samo dvije ili tri godine osjećao sam se nepopustljivim poput kamena; za vrijeme smrti nekih rođaka, nisam mogao uspjeti ni zaplakati. Ipak, ovdje sam bila, lijući suze bez vidljivog razloga, iako praćena duboko ugodnim osjećajem. Dok sam postupno izlazio iz crkve i promatrao svoju okolinu, primijetio sam da su mi se boje činile življim, a moje misli o ljudima oko mene nekako draže. Ovaj uzdižući osjećaj natjerao me da obećam sebi da ću po povratku u Beograd, Ponovno bih posjetio crkvu, nadajući se da ću još jednom doživjeti ovu duboku emociju.
Kasnije je primijetio da svake nedjelje posjećuje katedralu.Svake nedjelje idem u katedralu… Tijekom izvedbe zbora – od početne note do posljednjeg amena – suze neprestano teku. Ne mogu kontrolirati ovaj odgovor. U početku sam bila potpuno nesvjesna, nisam znala čak ni kada se treba prekrižiti, niti značenja ispovijedi i pričesti… Postupno sam se s tim običajima upoznavala preko svojih baka, ali mi je bit zborskog pjevanja izmicala. mene, kako je izrečeno na crkvenoslavenskom. Zanimljivo, moje je biće bilo usklađeno s atmosferom službe. Nakon kasnijeg razmišljanja, dok sam analizirao koji su segmenti liturgije kod mene izazvali najsnažnije reakcije, uvidio sam da je moja bit, unatoč odsutnosti radija, bila duboko pogođena… Predstavljao je simbol vjere…
Zatim je došao do razumijevanja da Bog poziva pojedince na različite načine.Tijekom ponoćne liturgije, promatrao sam mladi par ispred sebe, držeći se za ruke i dijeleći poljupce, što me navelo da prosudim njihovo ponašanje. Pomislio sam u sebi: “Pogledaj ih kako se ponašaju; trebalo bi to učiniti drugačije.” Tada mi je sinula spoznaja: zašto sam prvi put došao u crkvu? Moj ulazak bio je motiviran željom za hladom. To me navelo da shvatim da Bog poziva svakoga na različite načine. Kao bića ograničena vremenom, skloni smo biti nestrpljivi, želeći da se drugi odmah prilagode našim očekivanjima o tome kako bi se trebali ponašati u crkvenom okruženju. No, za Boga nije problem čekati 50 ili 70 godina ako u posljednjim trenucima čovjekova života naiđe na nekoga tko mu se istinski obraća, zaključio je.
