Naš proslavljeni glumac Žarko Laušević preminuo je prošle godine u 64. godini od raka pluća, njegove uloge pamtit ćemo zauvijek.Testament života Žarka Lauševića na granici snova i jave.Sukob proslavljenog glumca Žarka Lauševića i surove bolesti bio je emocionalni, intelektualni i fizički, a dio priče dokumentirao je Boris Jakić u knjizi Lauš. Ovaj naslov, koji je kreirala Vukotić Media, opisuje posljednje dane glumca najpoznatijeg na polju kinematografije.
U knjizi je dokumentirano da je Žarko, kao svaki ugledan i odgovoran čovjek, tijekom proljeća 2023. napisao oporuku. U njoj je iznio svoju konkretnu završnu oporuku, smatrao je da zaključak nije na pomolu i da još ima vremena da se pozabavi pitanjima koja su ga mučila. Njegov pogled na smrt bio je jedinstven – od tragičnog događaja u Podgorici često je govorio o smrti kao stari prijatelj s kojim je bio na “vas”.
- Unatoč svijesti o ozbiljnosti svoje bolesti, i dalje je uživao u malim radostima postojanja. Nije se mogao odreći cigareta, unatoč tome što je u želji da bude zdraviji prešao s običnih na elektronske cigarete. Zdravstvena dilema: Je li potrebna operacija ili alternativne metode?
Liječnik s ORL klinike Kliničko-bolničkog centra Srbije, koji mu je biopsirao tkivo, imao je dvojake rezultate – moguće je da je tumor prisutan, ali je postojala i nada da je riječ o upalnom procesu. Pukovnik dr. Nebojša Marić, pročelnik Zavoda za torakalnu kirurgiju VMA, do detalja je ostao pri dijagnozi. Marić je Žarka opisao kao nekoga tko nije uplašen, ali je precijenio njegov opis. Pročitao je svaki članak koji se mogao pronaći u vezi s rakom pluća, vjerovao je da će pronaći drugačiji tretman.
“Imao je dilemu – operirati pluća ili ne. Dok rezultati biopsije supraklavikularne žlijezde još nisu bili poznati, poticao je da se smatra nekancerogena, ali s privremenom upalnom komponentom. Ta ga je nada navela da potraži alternativnim metodama liječenja, uključujući promjenu prehrane, smanjenje konzumacije šećera i zdraviji način života, rekao je dr. Marić.
Liječnik je dobio knjigu japanskog pisca koja govori o alternativnim metodama borbe protiv raka. Njegova odluka da izbjegne operaciju nije bila samo temeljena na strahu, već je imala i duboku konotaciju da će se drugačijim pristupom moći izboriti s bolešću. Do samog kraja svog posljednjeg daha.Unatoč liječničkim preporukama da je operacija najučinkovitija opcija, Žarko se odlučio na nju. Njegova profesionalna predanost bila je izuzetna, još dok je snimao “Time of Death” i druge projekte očekivao je bolje dane.
- dr. Marić mu je posljednji put svjedočio na premijeri filma Heroji s Halijarde.Kad sam ga sreo, očekivao sam da će mu se približiti kraj. Kao medicinski stručnjak koji se specijalizirao za pacijente s rakom, promatrao sam simptome. Menstruacija mu je završila.”Ipak, Žarko nije dopustio da ga bolest definira. Koristeći svaku priliku, snimao je sve dok je mogao mirno stajati. I dok je dulje ležao u bolnici na Bežanijskoj kosi, i dalje je pokušavao planirati, nadajući se čudima.
Životna lekcija: Nevolja krajaLaušević je dosljedno živio na rubu života i smrti, između umjetnosti i stvarnosti. Njegova oporuka nije bila samo pisani odlomak, već i odraz njegove osobnosti: čovjeka koji je doživio tragediju, ali je i dalje vjerovao u važnost života. Njegova borba s bolešću i danas služi kao primjer svima koji nailaze na prepreke, podsjeća nas da je najvažnije živjeti svaki dan kao da je posljednji, s hrabrošću i vjerom u bolju budućnost.
Kakva je bila noć? Kada je Žarko snimio fotografiju?U večernjim satima 30. i 31. srpnja 1993. godine Žarko Laušević je osjetio strah od smrtonosne doze droge i potencijalnog gubitka bratovog života, te je tada ubio Dragora Pejovića i Radovana Vučinića, koji su imali 20 i 21 godinu. u to vrijeme, s devet hitaca.
“Stali smo u kafić, za vrijeme jela, raspitao sam se o metežu za stolom pitajući konobaricu: “Kakva je ovo galama?”, jer sam uspio napraviti neku buku. Mladić koji je sjedio na stolu zid kafića je pitao: “Što nije u redu, druže?” Ja sam rekao: “Ništa, sve je savršeno”, i ta izjava je ponovljena, drugi, pa treći put to bi dovelo do tuče, rekao je Laušević.
- Drugi muškarac je prišao i ja sam napadnut. Gurali su me, vukli i udarali… Nakratko sam izgubio svijest. Vjerujem da se sve dogodilo u nešto više od minute najviše, sjećam se samo dijelova događaja jer mi je sve bilo u glavi. Vjerovao sam da je torba koju sam uvijek nosio sa sobom, au kojoj je bio pištolj, ukradena. Uspio sam zgrabiti oružje, ali napadi napadača nisu prestajali. Nisam bio svjestan koliko puta. Osjećao sam jak strah od neuspjeha, vjerovao sam da su mi ispale kontaktne leće. Nakon toga sam vidio kako moj brat leži dva metra od mene, uporno ga je napadao oštrim predmetom. Pretpostavljao sam da si oduzima život i puca, bez da se prisjeti.
Teško ozlijeđeni Andrija Kažić posvjedočio je:”Pejović je ostao da plati hamburgere, dok je to činio, Vučinić je otišao u kafić i rekao da će mu donijeti piće. Nakon nekoliko sekundi začuo se pucanj. Kada sam izašao, vidio sam da je Branimir zgrabio Vučinića Uz to, Pejović, koji ranije nije bio uočen, vikao je u mraku, zajedno sa Žarkom: “Drži pušku, ubij nas!” Pejović je posjedovao Lauševićev pištolj, nakon čega je Žarko usmjerio cijev pištolja prema meni i zapucao, krenuo sam prema društvu koje je također htjelo vidjeti što se događa… Kad sam se udaljavao, čuo sam dodatne pucnjeve…
Tadašnji odvjetnik Toma Filo rekao je da bi suđenje u bilo kojoj drugoj zemlji bilo završeno za nekoliko dana, ali da je sud u Podgorici podložan malom krugu utjecaja.Da su svi slijedili Njegoševu preporuku “Zlo činiti braneći se, zločina nema”, postupak bi bio kraći. Međutim, situacija je ubrzo postala nepredvidiva. stvorio dojam u domaćim medijima da se radi o kriminalcu Žarku Lauševiću i njegovom većem bratu”, rekao je Fila.
Što se Lauševiću dogodilo nakon te nesretne noći?1994. u Crnoj Gori kriv je za 15 godina pretjerao.Godine 1996. kazna mu je smanjena na 13 godina, a iduće godine na 4 godine. Više od četiri i pol godine radio je u zatvorima u Požarevcu i Spužu, a kada je 1998. pušten, emigrirao je u Ameriku kako bi izbjegao krvnu osvetu. Vrhovni sud Crne Gore poništio je prethodnu presudu i osudio ga na novu kaznu od 13 godina 2001. godine.Za njim se tragalo do 2009. godine, a dvije godine kasnije pomilovao ga je predsjednik Srbije Boris Tadić.
Bio je kriv za 13 godina ubojstva i osuđen je na kaznu zatvora. Ta je odluka potvrđena 1994. nakon žalbi. Zatvore je odslužio u Spužu i Požarevcu.Nakon što je tu presudu poništio Savezni sud, nakon ponovljenog suđenja u veljači 1998. godine, predsjednica sudskog vijeća Svetlana Vujanović prednjačila je. Osudila ga je na 4 godine zatvora zbog dvostrukog ubojstva u nužnoj obrani.Budući da je već odslužio 4,5 godine, pušten je na slobodu. Kasnije je napustio zemlju i nastanio se u New Yorku, u Americi.
- Vrhovni sud Crne Gore je 30. ožujka 2001. potvrdio odluku da se čovjek osudi na 13 godina zatvora nakon žalbe tužiteljstva.Dana 3. srpnja 2009. objavljeno je da je Laušević pritvoren u SAD-u jer nije imao vizu dok je boravio u Americi. Osim toga, Boston Globe je izvijestio da se njegovo izručenje Srbiji razmatra na temelju svjetske tjeralice koja je izdana 2002. godine kao rezultat zahtjeva Trećeg općinskog suda u Beogradu.
Sud u New Yorku je 14. rujna 2009. godine odlučio pustiti Lauševića na slobodu. Predsjednik Republike Srbije Boris Tadić pomilovao ga je 29. prosinca 2011. temeljem Protokola između Srbije i Crne Gore (Žarko je bio srpski državljanin).
Štitio ga je prijatelj i supenjač Toma Filo.Lauševića je od crnogorskih zastupnika zaštitio Tom Filo, koji važi za jednog od najznačajnijih odvjetnika na ovim prostorima. Njih dvoje su imali jedinstvenu vezu, a Žarkovo pismo Fili nalazi se u arhivi Borbe,koju mu je uputio 1996. godine.
Predajemo vam pismo kakvo jest.Moj voljeni Tom,Propuštaju se neki rokovi, žalbe, paragrafi i pravna pisma. Što je to bilo? Chambers, zakon i Hipokrat. Tko o tome brine? Prođu neki mjeseci, godine, život mu je, kaže Crnjanski, prošao i prošao s lakoćom.To je samo niz nasumičnih papira koji nemaju nikakvo značajno značenje. Oni stvaraju iluziju. Kreće li se Eppur još uvijek? Ne, sve se nalazi na ovom mjestu i središtu glave, koje je samo točka, oko koje se krug beskonačno ponavlja. U redu, dobro.
Neću više sudjelovati u tom krugu. Vodit će me kao neurednog magarca koji okreće vrata, ali ja više neću u arenu. Neću morati – svojevoljno. Prebit će me, znam, kad prestanem, ali oni vedri, puni nade, ozbiljni i zadubljeni u ZKP, ne više. Nastojat ću sačuvati svoje zdravlje, unatoč znanju koje posjedujem, neću se više dvoumiti. Iz istog uvjerenja da ovo što dolazi, kao i ovo što se sada događa nema legitiman razlog, ne želim se dalje družiti ni s kim takve naravi, a ponajmanje s tobom, dragi moj Tomo. Kao što je evidentno, svi pokušaji reguliranja našeg postupka su neuspješni pred voljom nepoznate moćne sile. Ti ćeš tvrditi: “Još uvijek smo pobjednici, sine!” Ne. Prvo će me procijeniti, u proljeće 1997., i bit će slično kao i prethodnoj presudi.
- Drugi stupanj će se dogoditi tijekom proljeća 1998., možda će biti potpuno eliminiran… koliko dugo? Ovo se ne smatra pobjedom. Zahvat je bio uspješan, pacijent se predozirao stalnim hitnim lijekovima – izgubio je dušu. Da pijem “lijekove”, prestao bih s tim. Ne želim više buljiti u kalendar, pratiti rokove, stvarati nove petogodišnjake, ne znajući da je tog dana kći suca dobila boginje, zbog čega je i član sučeve obitelji morao dobiti tu bolest, koji nije bio poznat javnosti. Nemam nikakvih briga.
Proslavljeni odvjetnik, a prvenstveno Toma Filo, kao najznačajniji u ovoj zemlji, iskazao je i veliko poštovanje prema sudu. Ni u državi Crnoj Gori!Nažalost. Upoznati ste sa susretima sudaca u sudnici, a ovo su stvarni vlasnici. Sud je jedinstven, malo gospodarstvo je odvojeno, je li to točno? Koliko ravnopravnost i objektivnost mogu biti prisutne u tim odnosima, nećemo trošiti dodatne riječi.idem u mirovinu. Što god sam postigao u životu, postigao sam cijelim svojim bićem, svakim djelićem svog bića. I tako će biti tako. Skidam sve sa sebe. Ako mi ljudi ne vjeruju, objavit ću svoj rad u 7. paviljonu.
Ako me i tada budu htjeli vidjeti, komunicirati sa mnom, komunicirati s njima, znate da ću imati kapacitet obraniti se od ovoga. Optimističan sam da nitko neće procjenjivati dokle sam stigao, počevši izvana, sve vanjsko. Spreman sam. Vrlo. Prošao sam taj trag kad se netko dogovori s najznačajnijom osobom, a kad sve drugo poprima druge vrijednosti.Znate da nikad nisam bio skeptik. Moj izbor nema nikakvu praktičnu vrijednost. Jednostavno, dosta mi je ovog all inclusive iskustva. Vjerujem da je to svrha kažnjavanja.
Muka mi je što nemam temelja, pravilno je zaključio prvostupanjski sud… Ne mogu više. Želim se baviti drugim interesima. Zakon je moralan. Naš pravni sustav i način na koji se primjenjuje.Cinično. Ne samo ozlijeđeni pojedinci, nego i šira javnost. Jesu li napravili anketu? Nitko me u Montpelieru više neće štititi. Ne, ni Tale, ni Guberina… Nitko. Previše se oslanjam na tebe i cijenim te i poštujem više nego ikoga drugoga da dopustim nekome da preuzme tvoj položaj. Izgovarati svoje riječi, jer si ih sve već rekao. Ekstra – ništa.
- Neka Herostrat Radović, po zahtjevu i preporuci oštećenih, izabere službenog odvjetnika.Zašto ću izbjegavati prisutnost suda i zašto te ne želim sa mnom?Našim dogovorom (mojim govorom i vašom prisutnošću) povećavamo vrijednost Visokog suda kao legitimnog, dajemo postupku legitiman ugled, za koji već znamo da se odvija uz kršenje zakona.Recimo, složimo se svi da se nećemo moći žaliti Sudu na njihove pogreške i nezakonite radnje, te radnje su se dogodile u rujnu i kolovozu 1996. godine. 1999. godine možemo podnijeti tužbu.
Sve što se može reći, molim vas, nemojte dopustiti da moja odluka bude javno objavljena i smatrana neuspjehom. Nemojte Daniloviću činiti sreću. Što god hoćete, ja sam potpuno lud, ali ne toliko koliko sam vam uskratio sposobnost da djelujete u svoje ime, jer ja to neću učiniti. Ja poništavam tvoje i svoje pravo na obranu na tom sudu.
Zašto ne želim vidjeti nikoga, čak ni svoje najbliže?
Dugo sam pokušavao reći istinu, reći istinu u zatvoru. Ja sam neiskren, Tome. A znate koji sam fakultet završio. Vjerovali su mi. Kolege su “blagoslovljeni mojim pisanjem”; nisu shvatili, on i slika, “Hej, bio bih oduševljen tvojom rečenicom.” Super. Dopusti im da i dalje uživaju i da do kraja izdrže moje nejednako ponašanje. Nećemo se više viđati.
Obitelj? Naravno, djeca će to okruženje već promatrati u dvorani za posjetitelje, možda i sami posjetitelji.Želim znati kada će i otac sudjelovati. (I ovo je jedan od razloga zašto je kazna važna?).Ne mogu više gledati ograničenu bol svoje majke (dolazila je tri različita puta, svaki na sat vremena) dok pokušava vidjeti hoće li se uniforma pobrinuti za nju dajući joj dodatnih 10 minuta.Ne želim više preuzimati odgovornost za vlastitu neizvjesnost na nekog drugog.
Bit ću sam.Reći ću to svakom pojedincu… I upravi. Moraju se povinovati mojoj odluci.Moj najdraži, najodaniji Tomo,Shvaćam što je potrebno za biti borac. Razumijem što si već postigao za mene. Ne dopustite da moje pismo ima isti ton kao govor nezahvalne osobe. Neću ti moći nadoknaditi sve ono što si već učinio za mene, podijelio sa mnom… Ako ikada napustim ovaj svijet i ako ikada budem imao priliku, pokušat ću ti se odužiti (odvratan izraz), Pokušat ću vam objasniti važnost za mene, a sada dok vam ovo pišem, teško je.
