Lidija Stojanović (37) iz Beograda sa samo 12 godina suočila se s oboljenjem jetre poznatim kao autoimuni hepatitis.Za Lydiju je jedini lijek bila transplantacija zbog neutvrđenog porijekla njezine bolesti. Nakon što je izdržala šest godina čekanja, konačno je dobila svog donora. Njezinim je mukama došao kraj. Svakog jutra izražava zahvalnost pojedincu koji joj je podario obnovljeni život i koji, kako ona artikulira, kroz nju održava njihovo postojanje.
Lidia se prisjeća: “Početni simptomi koje sam osjetila trajali su samo jedan dan i nisam ih doživljavala kao pokazatelje autoimunog hepatitisa.” Roditeljima je prenijela težinu situacije, na što su oni odgovorili naglašavanjem važnosti pridržavanja terapije. Obavijestili su je da je uzrok bolesti nepoznat i da nije izlječiva; međutim, uz liječenje, ona može voditi normalan život.
- O potresnom iskustvu prepričava za Blic: “Tek sam 2012. osjetila prvi značajniji simptom, kada mi je pukla krvna žila u želucu, zbog čega sam povraćala krv.Kada je saznala za svoju bolest, u Srbiji nije bilo uspostavljenih programa transplantacije organa, što je zahtijevalo njezino liječenje u Italiji. Tijekom zahvata i kasnijeg stavljanja na listu čekanja došlo je do komplikacije. Razvila je sepsu i nakon toga pala u komu, a prognoze su joj bile loše.
Lidija navodi: “Moji roditelji su o meni obaviješteni u prošlom vremenu. Izrazili su osjećaje poput ‘Pamtit ćemo je; bila je vesela i pokazivala je te osobine…’Upravo na dan bakine smrti, Lidia se probudila. Drugi su sugerirali da bi mogla postojati neka veza između ta dva događaja.Nakon što je četiri godine provela u Italiji bez ijednog poziva, dosadilo joj je čekanje i odlučila se vratiti u Beograd, gdje je program presađivanja organa znatno napredovao i postigao zapažene uspjehe.
- Jednog jutra zazvonio je telefon. Sjećam se da je bio 19. siječnja, dan označen kao Bogojavljenje. Majka me nazvala rano tog jutra i pitala jesam li primila pozive. Kad sam je pitao tko bi mi se mogao obratiti, rekla mi je da će to biti transplantacijski tim. Toga dana moja je majka sanjala moj oporavak.Lidia objašnjava: “Bila sam podvrgnuta zahtjevnom kirurškom zahvatu.
Najranije se sjećam dr. Nataše Petrović koja me probudila ohrabrujućim riječima: „Sunce moje, uspjeli smo, bravo!Svaki dan razmišlja o svojoj donatorici Lidiji. Zbog pravila o privatnosti koja reguliraju transplantaciju organa, još nije upoznala obitelj djevojke kojoj je jetra omogućila ponovni život. “Počela sam cijeniti male trenutke i svakodnevno poštovati život. Nastojim živjeti svoj život punim plućima, jer to je dug koji imam prema svojoj donatorici i njezinoj obitelji”, kaže ova hrabra mlada žena.
BONUS TEKST:
Porijeklo imena: Ime „brašno“ dolazi od latinske reči “frumentum” koja znači pšenica. Takođe, u mnogim jezicima brašno je povezano sa žitom – na primer, engleska reč „flour“ potiče od latinskog “flos” što znači „cvijet“, jer se najkvalitetniji deo pšenice, cvetno zrno, koristi za pravljenje brašna.
Vrste brašna: Postoji mnogo vrsta brašna, zavisno od vrste žitarica i načina obrade. Pored pšeničnog, postoje i kukuruzno, raženo, ječmeno, pirinčano, sojino brašno, kao i brašna bez glutena poput onih od badema ili kokosa.
Različiti nivoi mlevenja: Brašno se obično razvrstava na osnovu veličine mlevenih čestica. Na primer, “tip 400” označava brašno sa sitnijim česticama (najfinije) koje se koristi za pravljenje kolača i kvasaca, dok “tip 1000” znači da brašno sadrži više vlakana i koristi se za hleb.
Starost brašna: Brašno, iako je osnovni sastojak, nije beskrajno dugotrajno. U zavisnosti od vrste, brašno može trajati nekoliko meseci do godinu dana, dok integralno brašno ima kraći rok trajanja zbog većeg sadržaja ulja u mekinjama.
Pšenica vs. bezglutensko brašno: U poslednjim decenijama, zbog povećanja broja osoba sa celijakijom ili netolerancijom na gluten, brašna bez glutena su postala popularna. Međutim, važno je napomenuti da gluten pomaže da testo bude elastično, što je posebno važno za pečenje hleba.
