Tamara Misirlić ima samo 22 godine, ali ima veliko srce! Humanitarni rad ove mlade Vranjanke zadivio je ljude u regionu i svetu. Do danas je skrbila za više od 200 obitelji i vratila osmijehe mnogim starijim osobama, osobama s teškim oštećenjima i brojnoj djeci. Studirala je na dva sveučilišta, profesionalno se bavila sportom, a volja da pomaže drugima odvela ju je čak u Ugandu.Nedavno je gostovala u Mondo podcastu “Nešto moje” gdje je otkrila nepoznate detalje iz svog života, napomenuvši kako je vlastito zdravlje mnogo puta stavljala na kocku, a sve u ime pomoći drugima.
„Koliko sam puta rizikovala život, na primer putujući u Ugandu, region gde haraju malarija i zarazne bolesti, ali ništa od toga nam nije bilo važno“, počinje Tamara da se ispoveda u MONDO podkastu „Nešto moje“. Ovi stari ljudi koje sam posjećivala, živjeli su u jako lošim uvjetima, nisu imali vode, nisu imali struje, nikada se nisu kupali, nikad nisam učila ljude da se kupaju, kako da koriste WC”, objasnila je Tamara. Zatim je pregledala slučaj pa je ozbiljno pojavili su se zdravstveni problemi.
- “Pomagali smo jednoj baki kod koje sam radila s majstorom jer smo jednog dana morali pospremiti sobu u kojoj je živjela i bila je jako prljava. Nije imala ni vode ni struje i to je bila katastrofa radila sam i s njima, selili smo baku i sve je bilo u redu, ali nakon nekoliko dana su mi se počele pojavljivati ranice.
Imao sam temperaturu i zaspao na pumpi u autu, a onda su me pokupili i odvezli u bolnicu. Dobio sam zaraznu bolest od te bake jer nemam imunitet na te stvari. Bila je prava borba, infuzije… Nisam mogla ni jesti ni piti – otkrila je Tamara, piše Mundo.
“Ne mogu zagrliti nekoga u rukavicama”Liječnik joj je savjetovao da bude oprezna, ali ona ipak nije poslušala njegov savjet.”Liječnik mi je kasnije rekao da moram biti oprezan i nositi masku i rukavice. I nikad nisam. Jednostavno nisam mogao otići vidjeti nekoga i zagrliti ga s maskom i rukavicama zbog nedostatka pažnje i grljenja. “Tamara je govorila i o drugim pričama koje su joj bile posebno teške, kako u Ugandi, tako iu Srbiji.
- “Kada sam došao u Ugandu, vidio sam dječaka koji je bio prekriven ranama i u agoniji. Samo je sjedio tamo, čak nije ni plakao, jer nisu imali liječnika, nisu imali lijekove, nisu imali pristup liječenju. “Odmah sam uzeo da ga vidim. Odmah smo otišli po lijekove i melem za ranu, ja sam se brinuo o njemu, a on je bio kod mene i moje sestre četiri dana dok rana nije zacijelila. Tamara je dodala da i Srbija ima jako teških priča.
“Na primjer, sestre Dimitrov – živjele su u istoj sobi s ovcama. Bilo je i drugih životinja. Kad sam ih pitala zašto spavaju na podu s ovcama, rekle su da su i životinje živa bića, ali nisu učini to. “Nije bilo druge sobe, pa smo im sagradili kuću i sada su dobro. “Također, Meyer, umirao je, posvuda je imao posjekotine i opekline. Posvuda je bilo štakora. Čim sam sjeo, zajedno smo počeli plakati, a on me podsjetio na moju deku, a sljedeći dan smo ga poslali u hotel“, rekao je humanitarac i sportaš.
“Drugi primjer su majka i sin iz Kragujevca. Sin je bio u depresiji i bolestan jer su živjeli u teškim uvjetima bez vode i struje. Nije mogao ustati iz kreveta. Otišli smo i kupili mu novu garderobu, patike… Popili smo kavu, ručali i vratili se veliki Majstori su se počeli pripremati i on je dobio toliko snage i energije i volje i počeo je raditi s majstorima i promijenio se, ne samo zbog njega, nego kad sam vidio koliko je djece imalo priliku školovati se za bolji život …to je najveći uspjeh!” zaključila je Tamara.
