Smrt je pojava koja je svima neminovna ali se malo ko se miri sa njom. Danas govorimo o samrtnom ropcu koji predstavlja u stvari posljednje udisaje osobe koja će uskoro preminuti.
Mnogi pokazatelji ukazuju na to da se ljudski život bliži kraju, ali jedan posebno muči i medicinsko osoblje i obitelj. To je zvuk koji mnogi ljudi opisuju kao “zlokobni” i “zastrašujući”, a u medicini je poznat kao “smrtni hropac” ili “krkljanje”. To je neobičan, napregnut, a ponekad i hroptav zvuk koji ukazuje na protok vremena, gubitak snage i nemogućnost kašljanja ili gutanja sekreta koji su se nakupili u grlu i dišnim putovima.
Kada se taj zvuk čuje, liječnici i medicinske sestre znaju da pacijentu preostaje manje od 24 sata života. Unatoč tome što sam po sebi ne uzrokuje bol, ovaj zvuk ipak izaziva duboku nelagodu kod prisutnih. Obično se čuje kod pacijenata koji su teško bolesni ili u završnoj fazi života, bilo da se radi o raku, bolesti srca ili nekom drugom ozbiljnom stanju.
Zvuk je uzrokovan nemogućnošću tijela da funkcionira, reakcije gutanja i kašljanja su smanjene, a disanje je neujednačeno. Sluz, slina i respiratorna tekućina koju izlučuju pluća zatim se skupljaju i “klokotaju” u dišnim putovima. Za voljene osobe koje su prisutne s pacijentom, ovaj trenutak je emocionalno snažan, jer zvuk kao da ukazuje na to da pojedinac pokušava disati. Medicinske sestre u hospiciju i palijativnoj skrbi često pojašnjavaju obitelji da zvuk ne ukazuje na bol.
- Suprotno tome, tijekom ove faze svijest je obično niža i pojedinac ne percipira svijet tako dobro. Međutim, oni koji su pogođeni zvukom mogu ga doživjeti kao traumatični podsjetnik na skori kraj. Liječnici često uzimaju lijekove koji smanjuju proizvodnju sekreta, to se radi kako bi se smanjila glasnoća zvuka i situacija učinila manje teškom za prisutne. Smrtni grčevi mogu trajati nekoliko minuta, a kod nekih je zabilježeno da traju i više od sat vremena.
U prosjeku je potrebno između 12 i 24 sata da nastupi smrt, ali to je podložno varijacijama. Povremeno je disanje tiše i sporije, sve dok potpuno ne prestane. Kod drugih se posljednji zvuk smrti čuje do samog kraja. Stručnjaci priznaju da se ne radi o “gušenju”, iako se ta riječ često koristi, već o prirodnom procesu koji tijelo slijedi kako bi dovršilo svoj ciklus. Obiteljima se savjetuje da ostanu mirne tijekom tih slučajeva, da drže osobu za ruku i govore joj riječi utjehe, unatoč njihovom nedostatku razumijevanja.
Posljednji osjećaj sluha često posljednji nestaje, zbog čega mnogi ljudi vjeruju da pacijent još uvijek može osjetiti prisutnost svojih najbližih prijatelja ili članova obitelji. Mnogi koji su bili prisutni s voljenom osobom u tim trenucima opisuju iskustvo kao zastrašujuće i sveto – trenutak svjesnosti o prolaznosti života, ali i utjehu koja dolazi s boli. Liječnici i medicinske sestre priznaju da iako su upoznati sa zvukom samrtnog hropca, on i dalje ostaje dio normalnog zvuka smrti.
Jedna medicinska sestra koja je više od 20 godina posvetila palijativnoj skrbi rekla je da je to čula jednom i nikada neće zaboraviti. To je taj točan trenutak kada prepoznate da je kraj blizu, unatoč tome što znate da osoba nije ozlijeđena, srce i dalje tone. Mnogi ljudi ne shvaćaju da ovaj zvuk nije uvijek prisutan. Neke su osobe mirne i tihe te nemaju nikakve čujne simptome.
Čimbenici koji doprinose njegovoj pojavi su volumen tekućine u tijelu, položaj pacijenta i način disanja. Podizanje uzglavlja kreveta za malo, okretanje na stranu ili oprezno skupljanje sekreta mogu doprinijeti smanjenju buke. Unatoč činjenici da je zastrašujuće čuti da nekome “ima manje od 24 sata”, liječnici nas podsjećaju da je to prirodni dio smrti.
Ne postoji način da se potpuno utiša ili prikrije ulaz smrti – dolazi bez zvuka, ponekad s bučnom bukom, a ponekad bez ikakve buke. Međutim, najvažniji aspekt je usaditi mir, ljubav i dostojanstvo u odlazeću skupinu. Budući da je tijelo oslabljeno, najviše iskustva tog trenutka je prisutnost i utjeha voljenih osoba koje su u blizini.
