U ostatku današnjeg članka, istražit ćemo fenomen određenih pojedinaca koji posjeduju pomalo zastarjele perspektive, koje mogu biti prilično izazovne za razumijevanjeU 21. stoljeću znatan broj roditelja i dalje daje prednost izrazu “poludijete”, unatoč napretku u različitim društvenim normama.
Ova predodžba ukazuje na dugotrajno uvjerenje, posebno u određenim regijama svijeta, da je jedno dijete preferirano u odnosu na drugo zbog spola. Ova pristranost nije suvremeno pitanje; nego ima povijesne korijene koji su duboko ukorijenjeni. Pretežno se očituje kroz društvene norme i očekivanja usmjerena prema određenim spolovima, nerijetko stavljajući žene u poziciju srama ukoliko ne “proizvode” muške nasljednike.
- Nažalost, ova kulturna sklonost i dalje traje, iako su brojne regije diljem svijeta napravile korake prema postizanju ravnopravnosti spolova u posljednjim desetljećima. U tom okviru, Iman-hatib Muhamed Demirović je tokom jednog susreta prenio značajnu poruku, ustvrdivši da je u konačnici Bog taj koji određuje spol djeteta. Tvrdio je da najvažniji prioritet za roditelje treba biti zdravlje i dobrobit njihovih potomaka, a ne njihov određeni spol. Ipak, mnogi roditelji i dalje su pod utjecajem duboko ukorijenjenih uvjerenja koja proizlaze iz povijesnih i kulturnih tradicija. Na primjer, par s tri kćeri suočio se s otvorenim pritiscima i očekivanjima svoje zajednice.
Nažalost, otac je postajao sve više opsjednut idejom stvaranja muškog nasljednika, što je dovelo do izraženije ravnodušnosti prema njegovim kćerima. Iz svoje patrijarhalne i ograničene perspektive, priopćio je svojoj ženi da će joj biti zabranjen povratak kući ako rodi još jednu djevojčicu. Takve izjave ostavile su trajan utjecaj na ženu, koju su nakon rođenja još jedne kćeri preplavili osjećaji tuge i razočaranja.
Osjećala je duboki osjećaj bespomoćnosti i nezadovoljstva, jer su tipična ljubav i radost povezani s rođenjem novog djeteta bili zasjenjeni tjeskobom u vezi s mogućim raspadom obiteljske jedinice. Srećom, liječnik je razabrao majčinu duboku unutarnju borbu i pristupio joj s najdubljim poštovanjem. Općenito, majke uživaju u ljuljanju svoje novorođenčadi, bez obzira na okolnosti rođenja; međutim, ova konkretna situacija bila je znatno drugačija. Liječnik je prepoznao njezin unutarnji sukob dok je također bio svjestan da bi obitelj mogla biti na rubu suočavanja s još jednom značajnom emocionalnom preprekom.
- Nakon što je čuo žalosnu izjavu žene o namjeri supruga da se razvede od nje zbog dolaska druge kćeri, liječnik je shvatio ozbiljnost okolnosti. Dok brojna društva nameću znatan društveni i kulturni pritisak koji pogoduje rađanju muške djece, postoje pojedinci koji priznaju da dobrobit i sveukupna sreća djeteta trebaju imati prednost nad njihovim spolom.
Jedan takav pojedinac, liječnik duboko predan svojoj profesiji, odlučio je poduzeti izvanrednu, ali duboko suosjećajnu akciju – prišao je mužu te žene i s velikim entuzijazmom podijelio vijest o rođenju svog sina. Ovo otkriće donijelo je neizmjernu radost i uzbuđenje mužu; međutim, liječnik se ubrzo susreo s izazovom koji je uslijedio: novorođenče je rođeno s deformacijama i nerazvijenošću. Dok je čovjek, koji se osjećao obeshrabreno i iznevjereno, držao svoje dijete, liječnik je pokazao nevjerojatnu hrabrost i empatiju stavljajući ruku na muškarčevo rame i nježno ga potičući da spusti dijete, rekavši: “Spusti to dijete.
– Ovo je tvoje dijete. U ovom trenutku liječnik je pružio utjehu obitelji, koja je kasnije počela shvaćati duboki značaj roditeljstva, koji nadilazi djetetov spol ili fizičke karakteristike. Ovaj trenutak poslužio je kao buđenje za oba roditelja, navodeći ih da shvate da je spol njihova djeteta manje važan u usporedbi s temeljnom ljubavlju, pažnjom i obrazovanjem koje njihovo dijete treba. Imam-hatib Muhamed Demirović ovu predaju zaključuje vrijednim uvidom: dok je rađanje djece u skladu s Božijom voljom, nije uvijek bitno imati više potomaka određenog spola. U nekim slučajevima jedno žensko dijete može imati veću vrijednost za obitelj nego nekoliko muške djece.
Naglašava nužnost roditelja da preusmjere svoju pozornost s rodnih predrasuda na sreću, produktivnost i društveni doprinos svakog djeteta. Demirović tvrdi da pravu vrijednost djeteta određuju njegove sposobnosti, karakter i potencijal utjecaja na svijet, a ne njegov spol. Na kraju, najvažniji cilj trebao bi biti jamstvo da je svako dijete zbrinuto, cijenjeno i odgajano u okruženju koje potiče njegov razvoj i dobrobit.
